Proza: Emina Čamić

Caspar David Friedrich, The Lonely Tree, 1822.

U nevakat

I

Hamdo je rođen u Žepču 1977. godine.Od oca Ibrahima i majke Fatime,koja ga je zadnja u živo čelo poljubila.Doveo je mladu u ognjište i iste te godine se zaposlio se kod Nazifa kao kujundžija.Ipak,rat ga je primorao da se uzda u vojničku uniformu,svežanj sa jabukom i nožem,ali i tešku zemljinu milostinju.Poslije će,isti taj Hamdo,pričati svojima na liniji,kako mu hrastovina liči na pamuk.Nebrojno puta je,kao dječak,prolazio pored tog drveta.Strahovao od njega i akšamom trčao kući da ne izludi pod šejtanovom šibom.Na toj grani,koju vjetar vije iznad Hamdine glave,svoj život je ugasio Hajdar.Sin pekara Nijaza i zlatareve kćerke Umihane.Nije mogao ni usniti da će mu ono izroditi dunjaluk.Nije to,aman-zaman,velika korist,ali kud ćeš milije od oslonca za glavu,tešku trista budnih noća.Često su pred zoru vodili duge razgovore.Otklanjali strah od neprijatelja i grdili srce što zvonjavom kuca. Ono kad ugleda ahbaba iz rova,trči i veže se njemu oko pasa. Čut će se,a valja i to jutro dočekati živ.Imenuje se kao hamajlija ili crven konac oko ruke novorođenčeta.Blizak ti kamen na kom sjediš,evo već treći dan,kamoli živ insan koji sa tobom dijeli koman majčine pogače.Znaš gdje ga vode korci kad ustane od sofre.I pred svaki zalazak sunca,proklinješ zoru u kojoj ćeš nekoga izgubiti.Babo mu se u zadnjem pismu usprotivio,kao nikad do sad.


Majka po svu noć jeca što ne dolazi.Nema koga pomilovati,niti mu rukom kroz kosu proći.Proklinje i njihove i naše.A on osamljen,već prek kraj drugog čitanja,u trenutku kad hodža zauči ezan,reče: Lakše mi je,moja mati,kad me ti ne ispratiš.Izjeda me kada mi oči upamte tvoje uplakano lice,jer u mojoj duši je ponestalo mjesta za tugu i jad. U mislima se zahvalio Gospodaru što je zdravim umom,punim glasom i cjelovitim tijelom dovršio čitanje.

U ratu je izgubio oca,sestru,amidžu i ruku. Hamdo je ličio na babu.Ne samo izgledom,nego i karakterom.Tvrd kao orah,ponosan i naročito emotivan.Pričao je istim tonalitetom,gestikulirao rukama i imao iste jutarnje rituale.Ustajao bi zorom da obavi namaz. Potom bi čitao Kur'an,sve dok u srcu ne osjeti mir,dok ne nadvlada zebnju i povrati svijest.Snovi mu nisu ostavljali puno prostora.Poznavao je njihov tok i nadao se da će makar te noći izostati hronična trauma,da neće sanjati svoje mrtve drugove,niti njihove krvave ekstermitete.


II

Danas je 14.07.1992.Ne znam koliko je sati,ali zašli smo duboko u tamu.Ovo je još jedan zapis u nizu,koji ostavljam u amanet svojima.A ti,ako čitaš i misliš da mi nisi bio blizak,nastavi.Draže mi duši što će neko učestvovati sa mnom u ovom razgovoru,možda i pokasno u odnosu na godinu zapisa,ali makar se neće pretvoriti u puki monolog i trošak papira.Sinoć su nas napali.Agresivno i bez milosti.Želio sam poginuti.Ne mogu izdržati.Previše su blizu i osjećam da mi metak cirkuliše vratnom venom,a onda olakšanje i toplina.Neprijatelj nam se prikučio,a snaga i razum mi izmiču.Lice umijem hladnom,izvorskom vodom,a nisam siguran da mi je ona dotaknula oči. Ne osjećam ništa sem straha

Danas sam razmišljao.Volio bih da imam kćerku.

– Hamdo.


Julske,dvijehiljadite zore,Hamdu su našli obješenog o Hajdarovu granu.


Bilješka o autorici:

Emina Čamić,rođena u Zenici 2001. godine.Odrasla u Maglaju gdje završava osnovnu i srednju školu.Sada već i studentica prve godine na Medicinskom fakultetu u Tuzli-Odsjek zdravstenih studija.Učesnica prošlogodišnjeg najpopularnijeg online balkanskog kontesta poezije Mili Dueli. Autorica svoje radove objavljuje u sklopu bosanskohercegovačkih portala,magazina i knjiženih konkursa.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤