Književnost i ples


Književnost i ples

Plesna umjetnost vuče korijene u samom početku civilizacije obzirom da je pokret refleksna reakcija u čovjekovom govoru, ponašanju. Pojavom glazbe, samim time i pojma ritma, ljudi uviđaju da ponavljanjem određenih „banalnih“ pokreta tijela uz njihovu spontano načinjenu korekciju, dobivamo elegantne figure kao dijelove od kojih se može „napraviti“ cjelina. Postaje prirodno uz glazbu činiti pokret pa se vremenom i razvojem glazbe razvija i osjećaj za pokret. Korak i pokret postaju izvorište mašte mnogima pa danas, nakon tisućljeća razvoja plesne umjetnosti, gotovo da ne postoji emocija koju ne možemo izraziti plesom. Od jednoličnosti srednjovjekovnih, pretežito religijskih i obrednih plesova, počinje u Europi odstupati Engleska. U 19.st. na plesne podije dolaze sasvim nove figure, profinjenije i složenije, njihovo poznavanje postaje odraz kulture, staleža pa i potvrda vlastite vrijednosti. Ono što čini te plesove toliko privlačnim jest mekoća pokreta koja gledatelju pruža osjećaj da plesači lebde u vrtlogu nekog drugačijeg svijeta. Manje ili više potisnute emocije izlaze i na ovaj način, događa se svojevrsna katarza i sve poprima teatralan efekt. Svaki ples i njegova izvedba donose prikaz jedne priče, iako je ta priča nalik jedna na drugu u određenoj vrsti plesova, svaka je izvedba jedinstvena zahvaljujući upravo količini ekspresije emocije i uvježbanosti izvođača. Ono što značajno doprinosi teatralnosti izvedbe određenih plesova je kostimografija. Izvedba tradicionalnih, folklornih plesova, svakako ne bi bila ista da su plesači odjeveni u odjeću prikladnu latinoameričkim plesovima. Isto vrijedi i za obrnut slučaj. Kostimografiju je bitno prilagoditi emociji koju plesna izvedba donosi na podij kao i brojnim drugim karakteristikama kao što su zemlja porijekla plesa, ritam, dužina koraka, plesno držanje i sl.

U novije vrijeme, pomalo zasićeni izvedbama u odgovarajućim i davno određenim okvirima, mnogi umjetnici rade na mješavini stilova pa tako imamo priliku pogledati izvedbu plesne skupine uličnih plesova kako izvode baletne korake uz hip hop glazbu, u poderanim hlačama i s kapama na glavi. Mnogi koreografi su zahvaljujući takvim idejama kod plesača modernih plesova, uzavrelom buntovništvu načinili opreku klasičnoj profinjenosti koraka, kao i obrnuto, te na scenu donijeli mješavinu nečeg potpuno novog koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Od klasika ne trebamo i ne možemo pobjeći stoga je poželjno da plesač određene vrste plesa, recimo jazz plesova, poznaje i klasične vrste isto kao što plesač klasičnih ili latinoameričkih plesova bi se trebao okušati i u modernim plesovima.


Pojam književnosti se odnosi na one jezične tvorevine koje se razlikuju od svagdašnjeg načina govora bez umjetničke svrhe i funkcije. Književnost je određena institucija u kojoj pisci oblikuju i izražavaju određena iskustva i spoznaje, najšira jezična djelatnost osobite vrste. Okvirno određenje i književnosti i plesa se veže za umjetnost jer osobitost koju prepoznajemo u književnim djelima i plesnim izvedbama je teško opisati, odrediti i imenovati izvan okvirnog shvaćanja književnosti i plesa kao umjetnosti. I u jednom i u drugom se krije duhovna djelatnost u kojoj moć izražavanja i oblikovanja dovodi do stvaranja tvorevine osobitog smisla i vrijednosti. I plesači i književnici se koriste maštom i oblikovanjem, stvaraju novu zbilju koja na svoj način daje ljudskom životu novu smislenu dimenziju, stvaraju nove, moguće svjetove i obogaćuju iskustva novim spoznajama. Književno djelo kao i pojedina plesna izvedba, svojevrsni je znak, i jedna i druga vrsta umjetnosti mogu biti u službi odgoja i obrazovanja kao i razonode. I jedna i druga umjetnost podrazumijevaju stvaralaštvo koje nema samom sebi nadređene svrhe. Mogu se odrediti i kao osobite vrste spoznaje jer nose životne poruke koje su na osobit način prenesene. Vrlo važnu ulogu imaju publika i čitatelji jer se između njih i izvođača i književnika ostvaruje svojevrsna komunikacija koja mora biti uzajamna. Književnost se služi jezikom, ples pokretom. Književno djelo dobiva smisao zajedno s književnim tekstom i kontekstom, služi se jezikom na osobit način kao što se ples služi pokretom na osobit način. Istinsko razumijevanje plesne koreografije i književnog djela pobuđuje osjećaje, izaziva razmišljanje, redovno djeluje poput svojevrsnog otkrića nečega novog. Riječi u književnosti, pokreti u plesu, oblikuju novu zbilju. Novu dimenziju riječi i pokreta ne možemo razumjeti ako se ne oslonimo na cjelinu vlastitog životnog iskustva.

Pjesmu čini kako doslovno značenje riječi, tako i njihov osobeni poredak, kao i ritam, zvuk i posebna slikovitost samih riječi, što se sve može doduše opisivati i analizirati, ali se time ne može ponoviti. S druge strane, ples također čini poseban poredak pokreta, ritam, zvuk i slikovitost pokreta koji se mogu analizirati, ali koji također poput poezije na neki način donose preneseno značenje. Prozno književno djelo govori cjelinom svojih elemenata baš kao i plesna koreografija. Književnost kao i ples obavlja zadatke koje ne može obaviti neki drugi način izražavanja, prenose poruke koje se ne bi mogle inače prenijeti, sadrže istinu koja inače ne bi mogla biti spoznata niti objavljena.

Mnoštvo je raznolikih vrsta plesova koji su nastali ili se na osobit način razvili u 20.st. Jazz dance, akro ples, step, disco fox, twist, swing su plesovi nastali u 20.st. Zanimljivo je kako su plesači intenzivno radili na takvim „tehnički“ potpuno različitim plesovima. U 20.st. je nastao argentinski tango kojemu je glavna karakteristika iznimna čvrstoća držanja, valcer za koji je jedna od najbitnijih karakteristika gipkost koljena kojima se postiže „valovito“ gibanje koje je u potpunoj suprotnosti od gibanja u argentinskom tangu. Tehnika slowfoxa je najbliža tehnici valcera, ali je dužina koraka sporija i duža. S druge strane, u 20.st. se razvijaju latinoamerički plesovi. Rumba među prvima (najsenzualniji latinoamerički ples), tu je i značajna rekonstrukcija baletnih pokreta zahvaljujući prvenstveno Isidori Duncan, dobro poznatoj iz svijeta književnosti. Osim što je bila Jesenjinova žena, A. G. Matoš u svojim Pečalbama iz 1903.g. govori kako je prisustvovao njezinom koncertu u Parizu. Posvetio joj je esej temeljen na njezinim gracioznim i profinjenim pokretima, kao i cijelim koreografskim komadima. Govorio je o njoj s čuđenjem i divljenjem što nije čudno obzirom da je ona začetnica modernog plesa, promijenila je odnos publike prema baletu. Imala je slobodan odnos prema ljubavi, sklonost prema nekonvencionalnom oblačenju i krajnje neuobičajenim životnim stilom toga doba. Odbacila je tvrdu formu klasičnog baleta. Jedna od primjedbi  koje je dobivala je da ples spada u crkvu, ne u kazalište. Spiritualizirala je ples i uvela u njegove segmente simbolizam. Inzistirala je na individualnom plesnom pristupu prožetom improvizacijom.

Isidora je bila ideal i švicarskom skladatelju i glazbeniku, Emilu Jaques-Dalcrozu. Prvi je razvio ideju ritmičkog plesa definirajući ritam kao prvi podražaj pri slušanju glazbe koji izaziva spontanu fizičku reakciju, pokret.

Književnost i ples osobitu povezanost uspostavljaju u 20.st. i jedna i druga vrsta umjetnosti čine promjene u pristupu individualnost. U književnosti glavni likovi postaju oni koji nisu nositelji kolektivnih, tradicijom i sredinom utvrđenih normi ponašanja. U plesu, osmišljavaju se brojne koreografije gdje plesači nisu pripijeni jedni uz druge kao u klasičnim plesovima. I u književnosti i u plesu na vidjelo izlazi bunt protiv postojećeg stanja, nekim uobičajenim temama kao i pokretima, pristupa se na drugačiji način, kritički. U plesnoj umjetnosti se javljaju koreografi koji „raskidaju“ davno utvrđene norme koraka, držanja, stava. Pokazuju da se umjetničko djelo može izvesti i na drugačiji način, da korak ne mora biti tako profinjen, krut, da ne mora u milimetar biti određena njegova dužina. Još puno pravila, koreografi „razbijaju“ slobodnim formama baš kao i književnici zasićeni nametnutim formama i temama kojima se moraju baviti. I jedni i drugi dokazuju da upravo slobodne forme mogu biti zahtjevnije od onih tradicionalnih.  Književnost i ples 20.st. donijeli su sasvim novi pogled na umjetnost koji opet ne može i ne smije pobjeći toliko od klasičnoga.

Pojava plesa tango početkom 20.st. u iznimno senzualnom obliku, izazvala je šok i neprihvaćanje. Takva reakcija je bila i s brojnim drugim plesovima u specifičnim kostimografskim kreacijama. Slično se dogodilo i s književnosti koja je svemu, pa i samoj povijesti pristupila kritički, koja je pokazala i drugu stranu lijepoga. Što se tiče intertekstualnosti, književna djela 20.st. su prepuna citata iz vrhunskih djela svjetske književnosti. Plesne izvedbe 20.st. su također prepune umetaka plesnih pokreta iz klasičnih i latinoameričkih plesova čiji korijeni idu daleko u prošlost.  Struja svijesti u romanima 20.st. postaje često obilježje. U plesu se također struja svijesti interpretira. Osebujnim izvedbama na vidjelo, pokretom izlaze unutarnje borbe i previranja plesača. I plesači daju novi pogled na estetiku lijepog. Na scenu se više ne iznose samo elegantne i profinjene figure, naprotiv. Promijenjen je način iznošenja poruke izvedbe, metafore.


Autorica: Marija Pavković
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤