Quo vadis, Aida?: Epitaf svim žrtvama
Film redateljice Jasmile Žbanić, pod nazivom Quo vadis, Aida? (2020), koji je nedavno nominovan za nagradu Oskar, a koji je u međuvremenu osvojio niz nagrada na internacionalnim filmskim festivalima, predstavlja način na koji filmska umjetnost posredstvom oživljavanja slika i prizora iz prošlosti, nudi saosjećanje, razumijevanje, ozbiljno propitivanje odnosa žrtve i zločinca, usamljenost žrtve, njenu patnju koja nikada ne prestaje. Pitanje Kuda ideš, Aida?, u sebi je sabralo skoro pa sva strašna pitanja koja se javljaju na ovim prostorima proteklih 25 godina od završetka rata, a koja su i dan danas živa, svakodnevno prisutna, a rijetko kada odgovorena direktno i adekvatno.
Kako navodi Miroslav Wolf u svojoj knjizi Zrcalo sjećanja: ispravno pamćenje u nasilnu svijetu: Na kognitivnoj razini, ispravno pamtiti zla znači pamtiti gledanjem istini pravo u oči – bez uljepšavanja i bez iskrivljavanja. Jasno je da se pod sintagmom gledati istini pravo u oči, podrazumijeva i položaj žrtve i počinitelja, podrazumijeva i kolektivno kulturno pamćenje, a upravo je to ono što radi film Quo vadis, Aida?, gleda istini u oči, ne iskrivljuje je i ne upire prstom, razumije i nudi saosjećanje.
Film predstavlja činjenice, odgovara na pitanje kako je moglo doći do tako isplaniranog genocida nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice, kako su komšije i prijatelji tako naglo postali neprijatelji, kako je moguće da muškarce civile, pri čemu je veliki broj dječaka i staraca, jedna vojska smatra prijetnom i tretira ih kao da su naoružani, kako je moguće da Ujedinjene nacije, čiji osnovni cilj jeste zaštita civila dozvoli i jednostavno zatvori oči ispred ubijanja, silovanja, etničkog čišćenja kao ultimativnog izraza nasilja i kontrole nad jednom populacijom. Iako je o temi rata u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine, kao i o genocidu u Srebrenici za vrijeme jula 1995. godine, snimljen veliki broj igranih i dokumentarnih filmova, Quo vadis, Aida? se izdvaja svojom jednostavnošću iz koje izbija jačina emocija i proživljenog iskustva.
Aida (Jasna Đuričić) je UN prevoditeljica, ali je, prije svega, žena iz Srebrenice, supruga i majka dvoje djece. Na prvi pogled nam se može činiti kako je njena pozicija povlaštena, izdvojena, s obzirom na to da je u stalnom kontaktu sa predstavnicima UN-a. Ljudi joj se obraćaju sa pitanjima, molbama i zahtjevima da im pomogne, da im donese vode i hrane, a činjenica je da ona ne može pomoći ni svojoj porodici. Jasmila Žbanić je naglasila potpuni apsurd rata, ali postepeno i suptilno. Na samom početku filma gradonačelnik Srebrenice razgovara sa predstavnikom UN-a T. Karremans-om, pri čemu ga upozorava na činjenicu da je srpska vojska ušla u grad, iako su iz UN-a samo dva dana ranije tvrdili kako se vojska ne smije ni približiti gradu, na što Karremans odgovara kako stanovnicima Srebrenice ne prijeti nikakva opasnost, a u slučaju da srpska vojska uđe u grad dočekati će ih napadi vojnim avionima. Ovaj razgovor završava Karremans-ovim riječima: Ja sam samo pijanista, pri čemu kao da pokušava oprati ruke od svega onoga što se u tom trenutku može desiti, a što će uslijediti – već u narednoj sceni srpska vojska ulazi u grad, pronalazi gradonačelnika i strijelja ga zajedno sa još nekoliko stanovnika, uključujući i jednu staricu.
Jasno je da ovakva eksplozija nasilja zahtijeva brzo djelovanje, spašavanje civila koji su svedeni na goli život. Međutim, brzog djelovanja neće biti, i upravo na tome počiva atmosfera užasa, apsurda i bespomoćnosti. UN će jednostavno zažmiriti i uporno ponavljati kako će civili biti zaštićeni, iako već tada zaštitu pružaju samo jednom dijelu stanovništva koje je stiglo ući u UN bazu, dok se hiljade ljudi nalazi ispred kapije, u jednom međuprostoru bez ikakve zaštite.
Posebno je značajan način na koji je predstavljen general srpske vojske Ratko Mladić (mnoge od njegovih izjava snimljene su u toku rata, a činjenica da se iste izjave pojavljuju u filmu dodatno usložnjava višeslojnu strukturu filma), pri čemu ga odlikuje slatkorječivost, naizgledna nehajnost, samopouzdanje, riječi ohrabrenja, slatkiši za djecu koja će kasnije biti razdvajana od roditelja i ubijana, itd. U trenutku ulaska u Srebrenicu lik generala djeluje na simboličkom nivou, odmah naređuje uništavanje zastave sa polumjesecom i zvijezdom, te skidanje table sa ulice na kojoj piše ime jednog Bošnjaka. Na taj način, redateljica podcrtava mržnju, zlo i želju za uništenjem koja je obojena dvosmislenošću, slatkorječivošću, stalnim ohrabrivanjem i pokazivanjem vlastitite nevinosti.
Aidina bespomoćnost vidljiva je svakom trenutku, počevši od prvobitne nemogućnosti da svog supruga Nihada (Izudin Bajrović) i sina Hamdiju (Boris Ler) uvede u UN bazu, gdje se nalaze ona i mlađi sin Sejo (Dino Bajrović), i tako održi porodicu na okupu. Njena bespomoćnost dolazi do vrhunca kada ostaje sama u okrilju UN-a, dok je razdvajaju od sinova i supruga, a pretvara se u čistu bol i tihi prkos kada nakon rata odlazi u svoj stan i tu pronalazi porodicu ratnog zločinca, koja živi njenim nekadašnjim životom.
Vesna (supruga ratnog zločinca): Niko se godinama nije javljao za ovaj stan. Mislili smo da nema više vlasnika živih. Rekli su nam da ćete raditi u školi kao učiteljica.
Aida: Da.
Vesna: Naš mali kreće u prvi razred. Nikola! Sine, ajde reci teti dobar dan.
Nikola: Dobar dan.
Aida: A ja nikako ne mogu naći tijela moje djece, i muža. Niko neće da nam kaže gdje su zakopani. (…) Molim vas iselite se što prije možete.
Vesna: Ne znam koliko je za vas to dobro.
Aida: A šta je za vas dobro?
Vesna: Mislim, bezbijedno.
Aida: Nemam ja više šta da izgubim.
Dakle, film počiva na opreci između prošlosti i sadašnjost, Aidin život, život svih majki Srebrenice, majki i supruga Bosne i Hercegovine,svih stanovnika ove zemlje, podijeljen je na period prije rata i period poslije rata. Pri tome je svakodnevnica svih žrtava potpuno obojena prošlošću, užasima rata. Quo vadis, Aida? kroz borbu jedne žene prikazuje borbu svih žrtava rata, od izgubljenih porodica, mrtvih koji se svake godine iskopavaju iz masovnih grobnica, pri čemu ih živi uvijek i iznova sahranjuju, doslovno sakupljaju dijelove njihovih tijela iz različitih grobnica i oplakuju bezbroj njihovih smrti.
Flashbackom kao filmskim sredstvom oživljavanja prošlosti gledateljima je pružena mogućnost da zavire u nekadašnji život stanovnika Srebrenice, redateljica nas vraća na jednu zabavu/lokalni izbor za najbolju frizuru, gdje vlada suživot i harmonija, u kolu kao simbolu zajedništva i povezanosti za ruke se drže stanovnici Srebrenice različitih vjeroispovijesti i staju ispred kamere, pružajući gledateljima mogućnost da spoznaju odnos prije i poslije, nekad i sad, prošlost i sadašnjost.
Iako govori o stvarnim događajima, Quo vadis, Aida? je igrani umjetnički, a ne dokumentarni film, ne nastoji dati čitav niz uzročno – posljedičnih događaja, počiva na aktivnom sudjelovanju gledatelja i kolektivnom pamćenju, počinje in medias res, a završava u trenutku neposredno nakon rata, kada počinioci i žrtve nastavljaju živjeti u istom gradu, prije bilo kakvih suđenja, proglašenja genocida, itd. Time je, još jednom, naglašen apsurd rata.
Uvodna scena filma mogla bi istovremeno predstavljati i njegov kraj. Potpuno je izdvojena od početka radnje: Aidin suprug i sinovi sjede u pohabanoj odjeći i sa suzama u očima, a svi gledaju u jednu tačku. Ta tačka je Aida koja sjedi sama na fotelji nasuprot njih, izgleda izmučeno, uplakano i preplašeno. Ta Aida je usamljena, sinova i supruga više nema, sjedi sama u nekada punom stanu, a tu i tamo među zidovima odjekne: Mama!
Autorka: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Wolf Miroslav: Zrcalo sjećanja.
Ostala korištena sredstva: Film Quo vadis, Aida? (Jasmila Žbanić, 2020.)
Dunjalučar 