Moralno značenje Sokratove odbrane i smrti

Jacques – Louis David, The Death of Socrates, 1787.

Moralno značenje Sokratove odbrane i smrti

Atinski građani Melet i Anit optužili su Sokrata pred atinskim sudom s dva razloga: što ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i što omladinu kvari. Svojim držanjem pred sudom i naročito svojim držanjem poslije izricanja smrtne presude Sokrat je sebi obezbjedio trajno mjesto u historiji čovječanstva. Pa šta je moralno veliko i uzvišeno u tom Sokratovom držanju? Svakako je to gotovost da primi smrt ako je odricanje od svojih moralnih uvjerenja jedini put da smrt izbjegne.

Drugačije rečeno, to je shvatanje i dokazivanje djelom uvjerenja da ljudski život ima smisla samo ako je u njemu moguće ostvarivanje duhovnih i moralnih vrijednosti. Tako Sokrat (po Platonu) kaže svojim sudijama: … I kada biste mi vi kazali: Sokrate, sada doduše nećemo povjerovati Anitu, nego te puštamo, ali samo pod tim uslovom, razumije se, da se više ne baviš tim ispitivanjem i da se maneš ljubavi prema mudrosti; ako te uhvatimo još jedared u tom poslu, izgubićeš glavu sigurno: – kada biste me dakle, … pod tim uslovom oslobodili optužbe, ja bih vam odgovorio: ja vas, građani atinski, pozdravljam i veoma cijenim, ali ću se više pokoravati bogu nego vama, i dokle god bude daha u meni i dokle god budem snage imao, neću prestati da se bavim ispitivanjem istine, i da vas savjetujem i poučavam kad se sa nekim od vas već budem sastao, govoreći po svom običaju: Čestiti moj čovječe, Atinjanin si, građanin najveće i po mudrosti i snazi najuglednije države, a nije te stid što se staraš za blago kako ćeš ga što više nagomilati, i za slavu, i za čast, a za pamet i za istinu, i za dušu, da bude što bolja, za to se ne staraš i nimalo ne haješ.

Posjetite naš Antique shop ❤

Međutim, vrhunac drame i moralne probe za Sokrata nastaje tek nakon što je, ne uspjevši da se opravda na sudu, a izbjegavajući da moljaka sudije, bio osuđen na smrt. Naime, njegovi prijatelji posjećuju ga u tamnici poslije osude i predlažu da mu omoguće bjekstvo. U toj prilici Sokrat mora ponovo da mjeri i upoređuje vrijednost svog individualnog fizičkog života sa onim opštim vrijednostima i principima koje bi prekršio ako se za bjekstvo odluči. Tako, ako pobjegne, on bi svoje prijatelje, organizatore bjekstva, doveo u priliku da i oni moraju bježati, da budu lišeni svog zavičaja, da izgube svoju domovinu.

Oni kojim bi prebjegao gledaće ga kao kršioca zakone njegove zemlje i neće imati povjerenja u njega. Samim tim on bi i svojim sudijama dao za pravo, jer ako sada prekrši zakone svoje zemlje, potvrdio bi da je to i ranije mogao učiniti. Ako povede svoju djecu u izgnanstvo, napraviće ih strancima u odnosu na svoju zemlju. Tu je i osjećanje obaveze prema sopstvenoj starosti. Sokrat je već kao sedamdesetogodišnjak, čovjek kome preostaje još malo života, i kad bi, prerušen u nekakve kože, pobjegao iz svoje domovine, izložio bi se podsmjehu. I, naročito, tu je obaveza uvažavanja zakona svoje zemlje.

Sokrat je prema tim zakonima stalno živio, pod njihovom vlašću je i djecu izrodio i vaspitao, i život svoj potajno u ratu izlagao smrtnoj opasnosti samo da bi ostao vjeran domovini i njenim zakonima. On je duboko uvjeren da je nevino osuđen, ali za to nisu krivi zakoni, nije kriva otadžbina koja takve zakone ima, već sudije koje ih loše primjenjuju. Cijelog svog vijeka je propovijedao da na zlo ne treba odgovarati zlom i da se jedna nepravda ne može ukloniti činjenjem druge. Stalno je vodio borbu protiv relativizma i proizvoljnosti, a zakoni su ti koji određuju ono što je opšteobavezno.

I kad Platon u Kritonu pušta zakone da Sokrata upitaju: Vjeruješ li da nije oborena ona država u kojoj jedared izrečene sudske presude ništa ne važe, već ih obični ljudi obesnažuju i uništavaju, jasno je kakav je odgovor mogao dati i kako se mogao odlučiti u dilemi: ili život uz kršenje čitavog sistema moralnih i društvenih vrijednosti, ili smrt radi poštovanja tih vrijednosti, koje je Platon u Odbrani i Kritonu s genijalnom vještinom postepeno izvodio na scenu jednu za drugom, tako da Sokratovo mirno primanje smrti izgleda apsolutno nužno i osnovano.

Tu nema – veli Windelband o Sokratovoj smrti – nikakvog tragičnog osjećanja mučenika i nikakvog pobjedonosnog klicanja u propasti. Tu nema nikakve strasne žudnje za umiranjem niti ikakva otimanja u trzajima bola … Tu je samo spokojstvo i jasnost i ponosna svijest o nužnosti, tako mora da bude – pa neka bude. To je kraj čovjeka koji je pobijedio vrijeme jer mu je pogled bio uperen u vječno.


Izvor: Vuko Pavićević, Osnovi etike.
This image has an empty alt attribute; its file name is ornn-1.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤