Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim


Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim

Letač koji je smotao svoje nebo kao čarobni ćilim, zbirka je pjesama Igora Čumandre, objavljena u nakladničkoj kuci Synopsis, 2012.

Već samim naslovom autor čitatelja usmjerava fantazijskom kodu. Lirskom subjektu pridaje “zanimanje” svojstveno pjesnicima; letač. Svaki umjetnik ima svoje nebo- prostranstvo slobode u koje se izdiže bježajući od sivila prizemnog. Autor ovog djela “smotava” nebo (ne bilo čije ili svačije, nego svoje) kao “čarobni ćilim”. Na čarobnom ćilimu se pretpostavljamo leti ili čine neka slična čuda. A gdje to leti njegov lirski subjekt, iznad čega leti uživajući u svojoj “odlijepljenosti” od zemaljskog, saznajemo unutar korica ove osebujne zbirke. Slobodni stih, čest izostanak interpunkcije ili njezina izričito stilska upotreba rezultiraju fragmentarnošću izraza, nedovršenošću koju čitatelj svojim interpretacijskim mogućnostima dovršava. “Ja sam taj koji zna postaviti maglu/ na visinu na koju treba/ kako se ne bi čulo da su ispod nje/ pijetlovi počeli prerano pjevati”

Posjetite naš Antique shop ❤

Lirsko “ja” u pjesmama dobiva magične sposobnosti kako bi pobjegao od sadašnjosti koja ga unesrećuje. Nostalgičnost ga neprestano prati. Sjećanja koja su mu “ostala kao hobi” imaju izvor u povijesti po kojoj je “razlio kiselinu”. Osim što je htio uništiti prošlost, htio je i promijeniti vlastitu “izraz lica” pa se podvrgnuo “operaciji”. Nije slučajno što je atribut “plastična” izabran uz imenicu “operacija” i što se autor opredjeljuje za tu sintagmu, ne donoseći neku novu jer svaka učinjena promjena je umjetna, neprirodna. Nakon operacije i “vrisak se može prepoznati”. Nakon silom učinjenih promjena, uništit će se ne samo jedan dio osobnosti, očekivane, nego i nešto dublje, nešto autentično, refleksno – vrisak. Međutim, zaštićene od tereta “snijega” ostat će samo “oči”. On “gazi unatraške” jer naprijed je opasno, naprijed se izlazi iz zone komfora pa se opredjeljuje za “sigurno povlačenje”. Razmiče nebodere, pretvara urbanu suženost u ruralnu prostranost; “I u miru razmicao nebodere,/ da napravim prostor/ za jutro okusa kajmaka” Motiv leptira i oblaka unosi lakoću i lepršavost u obradi kompleksnih tema. Katkad poentira pjesme: “Nikada nećemo porasti koliko bismo željeli” i pribjegava proznom izričaju. Valorizira mističnost – “Dnevni su rastanci smrt od noža/(…)/ sve se prokleto vidi,/ naravno-, / najviše lice,/ la cipele za nešto drugo,/ ne za odlazak,/ već baš nešto drugo,/ nešto što nema nikakve veze s rastankom”.

Ističe ljudsku potrebu za skrivanjem emocija

Za noću u kojoj se brišu granice stida, slabosti, za noću u kojoj skidamo maske neophodne za opstanak na danjem svjetlu.

Retoričkim pitanjima; “Vjeruješ li da postoji/ drugi svijet,/ gdje se kroz vrata ulazi/ bez kucanja,/ na vrhovima prstiju,/ gdje nema prijatelja/ koji će nas ostaviti,/ ili trebati braniti/ i gdje smo sami,/ svatko u svom kutu sobe,/ pa još na različitim katovima” otvara nove mogućnosti bez kojih smo se navikli trpjeti. Opominje da se ne predajemo rezigniranom, nametnutom načinu života, da se podsjetimo na sebe i oživimo vlastite potrebe. Ako je ljepota u snu: “spavaj… ispavaj se”. Nadrealistički ovladava izrazom; “kad iskašljem sve jagode,/ bit ću opet slobodan,/ i opet prohodan i protočan”. Zašto bi iskašljavao jagode uz koje se vežu pozitivne konotacije? Trebamo li se riješiti i “ukusnih” stvari da bi živjeli slobodu?

“Dok ne narastem opet do dvanaestog kata”. U iščekivanju rasta, lirski subjekt se prepustio mističnim putovanjima. Je li narastao u samom procesu iščekivanja, na čitatelju je da zaključi.


Autorica: Marija Pavković

Upute na tekst:

Igor Čumandra: Letač koji je smotao svoje nebo kao čarobni ćilim.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤