Poezija: Hava Bužo Sakić


Žena s knjigom

Uz fildžan friške kahve i dim što lijeno kulja
klizeći mlazom, niz usne rumeno – vrele,
sjedi, i pažljivo iščitava riječi poredane
iz duše bolne, silinom patnje obnevidjele.

Usiljeno razbuđen smiješak zatitra tad’
što usne razvukoše pomalo stidno,
pa sjećanjem uspije samo ponekad
da odvije ranu, na licu – poodavno vidno.

U ruci drži neko, manje, džepno izdanje
požutjelih strana što međ’ koricama stoji,
sigurna je da slične su sudbine više – manje
jer ona je u njoj skrivena, a ova živa, postoji.

Bliskost i sreća u srcu, dok pomno čita –
iščitava brojne retke mastilom nizane u njoj,
želeći da niko i ništa, nikad je ne upita
jer mora ostati vječni stanovnik u njoj samoj.

Katkad, vrhovima prsta obriše umorno lice
puštajući pokoju suzu nek’ valom poteče,
niz duge i navlažene joj trepavice –
sa slašću oblaka dima što zrakom se šeće.

Na trenutak bi uspjela, ukrotiti razigran dah
vračajući zgužvane usne dogorjeloj cigareti,
uporno potiskujući u sebe vlastiti strah –
ranjene duše, kad’ rez bola, snažan osjeti.

Čitajući stranicu, brada joj zadrhta vidno
kvašena suzama koje iz nabreklih očiju roni,
niz lice napola blijedo, uvehlo i stidno
ka prsima, gdje bol podmuklo zaječi i zvoni.

Sklopi knjigu, a u njoj ostaše sjećanja stara
zaključa i dušu, što lagahno poče da mrije,
samo škrt uzdah, najednom srce zapara
u kojem životne stranice vješto od svih krije.

Lahko je napisati pjesmu

Ako imaš kome, lahko je napisati pjesmu neku
Lagahno otvoriš česmu, pustiš stihova rijeku,
Pa neka koritom svojim, riječi munjevito teku
Slušaš sićušnih slova lomljavu, vrisku, dreku.

Ostaviš vidljiv otisak duše na papiru
Korake, što urone u mutne valove rijeke,
Uzdah ispustiš dok pero duše neumorno piše
Jer pjesma je trenutak, i mnogo, mnogo više.

Od riječi možeš da načiniš šta ti je volja –
Da ih po sto puta maštom brišeš i pišeš,
Zgužvaš i od njih napraviš golemu loptu
Da stihom sa živiš, maštaš i teško dišeš.

Lahko je napisati stih, dodati još riječ koju
Umjetnost, sakriti između redova bol svoju,
Ali iz svakog slova i sreća se smiješi
Srce najbolje osjeti kad je u pravu ili griješi.

Posjetite naš Antique shop ❤

Odaću vam tajnu

Često ja pjesmom snove odam
i otvarim pute mašte svoje,
đahkad zgodu jeftino prodam
samo poneko zaviri u srce moje.

Dodam u maštu pregršt sreće
i poletim na krilima stiha svoga,
znatiželja tetura, mislima šeće
pa sletim na ivicu sunčevog roga.

Ponese me vjetar daleko, visoko
udara šibljem iz svoga gaja,
dohvatim oblak, protljam oko
i nađem se u trenu nasred Raja.

Pogled mi šeta, daljina zove
zažmirim malo, trun gledam,
a iznad mene oblaci plove
umoru neću noge da predam.

Preletim gore, udahnem zraka
pa punim plućima lakše dišem,
sklizim u polje prije mraka
al’ maštom i dalje po zraku pišem.

Skupim granja, potpalim vatru
pa pristavim za se jednu,
sjednem uz nju, razapnem šatru
pozovem vjetre da sa mnom sjednu.

Dok Hladni s Toplim uz kahvu zbori
violinu svira vjetrić Drugi,
od pjesme vrapca grmlje gori
samo ja putujem po snova prugi.

Sine

April mi dušu rani, i ove godine sine
sati lagahno klize, a bol nikako da mine.
Uporno, borim se i nijemo kažem – stani!
Zar opet iznova sve, k'o i lanjski dani?

Tijelo se raspada od siline bola
brige gamižu venama tananim mojim,
ujedaju, k'o bijesno neumorno pašče
a ja vjerujem i dalje da milost Njegova pašće.

San ne dolazi oku, bar na kratko više
iz tame sobe povirim, pa brojim zvijezde,
srce povremeno krikne, duboko zadiše
valovi šarenih misli u glavi se gnijezde.

Kušnja jedna za drugom, bukne smjelo
ostavi svoj trag u ovom prolaznom životu.
Hvala Bogu, da sabur ne napušta tijelo
ko bi pred Njega donio i tu sramotu!

Nevolja, nevolju k'o iz inata sustiže
kuljaju iskušenja Dunjalukom razna,
na tren se zamislim, sa sobom zborim
duša zacivili, k'o napušten kamp – prazna.

Naviru goleme misli, težina pleća lomi
prebiram po korpi djela, razvrstavam polahko,
u bunilu ispitujem sebe, k'o u nekoj komi
samo uz Njegovu milost, sve postaje lahko.

Begova Nizama

Jutros ustah rano, zora bijela rudi
a snovi mi teški pritiskoše grudi.
Krenuh niz sokake, niz kaldrmu staru
sretoh džul – Nizamu pod svilenu zaru.

Pohitila sama, nanule nazula
dimije navukla. Ah, kakvog je džula.
Pramen kose viri, prekrio joj grudi
osmijeh joj treperi, kakve li je čudi?

Pored mene prođe, selam tiho nazva.
Bješe tada ljuta jer babo svate sazva,
pa je Muji daje, bogatašu slijepu
u njegove dvore, svoju šćer lijepu.

Meni srce puca, a duša se kida
hitim za njom, plačem, ne imadoh stida.
Molim bega starog nek’ je meni dáde
u duši svojoj nosim, to džul – čeljade.

“Stari beže stani, mani se inata
Nizamu meni dadni, mom srcu od zlata.
Uvehnuće za mnom moga mi imana
ljubav moja nije tvojoj šćeri strana.“

Beg je jako ljut, zlato sa nje kida.
Na tlu ona kleči, ne imade stida,
mehlem suzom moli, preklinje i ljubi.
Begova bí zadnja, Nizama me izgubi.

Brojim suze svoje, pred hambarom sjedim.
Dani teku, ja ašćare sijedim.
U prsima stišće, crnim bolom gorim
odoh za Nizamom, samom sebi zborim.

Pod pendžerom starim, zapjevah k'o slavuj
“Siđi dolje dušo, riječi moje čuj.
Pođi za me mila, nek’ se babo ljuti.
Znaš da su nam svuda otvoreni puti.

Sreću nećeš imat’ k'o što i ja neću
al’ ja odlučih s’ tobom pobjeću,
kud’ ti duša želi, krenućemo sada
niz kaldrmu našeg’ šeher Starog grada!”

Kroz suze se smješi, jeca i govori:
“Pravo veliš, Mujo, pod nogama gori,
za te odoh Vallahi, nek’ bude šta će biti
njedrima ne mogu vječno ljubav kriti.”

Bilješka o autorici:

Hava Bužo Sakić, bosanskohercegovačka pjesnikinja i prozaitkinja. Bavi se i književnom kritikom.

Rođena je 5.4. 1967. godine u naselju Osenik kod Hadžića. Školovala se u Pazariću i Sarajevu.

Još u školskim danima počela pisati literarne radove. Za poeziju i prozu je nagrađivana, te objavljivala u printanim i elektronskim medijima.
Učestvovala je na brojnim kulturno – književnim manifestacijama (promocije knjiga proze i poezije u Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca, u Bosanskom kulturnom centru, Sarajevskim jutrima poezije, Planet poeziji – Sarajevo, Kući sevdaha, te izdvojiti treba ” KNJIŽEVNE SUSRRETE RAMIZ DERAKOVIĆ” u Doboj Istoku, Klokotnica
Član je asocijacije Udruženje umjetnika BiH.
Objavljene knjige poezije:
“Iz podzemlja moga”,
“Žubor duše”,
“Tragom sudbine”,
Te u pripremi su romani “KOMŠIJA MEHO” i “ZULEJHA” i nova zbirka poezije.

Vlasnica je brojih zahvalica i priznanja, te učesnik brojih zajedničkih zbirki poezije.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤