Burger Hotimir: Biblijski čovjek
Slika čovjeka koju sadrži Biblija nipošto nije jednostavna, niti jednoznačna, pa nije čudo da je i taj njen sadržaj bio predmet mnogih teologijskih, filozofijskih i drugih rasprava. Analize i interpretacije biblijskih tekstova otkrile su u njima nekoliko verzija čovjeka, a suvremeni interpretatori (Landmann) upozoravaju, štoviše, da stanoviti uvidi tih drevnih spisa, ako se preformuliraju u skladu s uvidima suvremenih spoznaja o čovjeku, predstavljaju intuicije o danas egzaktno ustanovljenim osebujnostima čovjeka.
U Bibliji je dakako prije svega riječ o odnosu Boga i čovjeka. Karakteristično je ovdje, za razliku od grčkih bogova koji su zajedno s čovjekom dio kozmosa, da je Bog u Bibliji s onu stranu svijeta i čovjeka, pa to određuje njihov odnos/Poznati stavak iz Novog zavjeta, koji se može smatrati interpretacijom Starog zavjeta: Na početku bijaše riječ (logos), a riječ bijaše u Boga i Bog bijaše riječ, to spekulativno izriče. Ali kao u svojim tvorevinama – čovjek je bitno dijete Božje – Bog je na djelu u čovjeku i ti svijetu, a susretanje Boga i čovjeka zbiva se u povijesti. Ideja povijesti bitan je motiv sadržan već u Starom zavjetu, u kojem je prvi čovjek Adam. Naime, za razliku od kruženja dominantnog u grčkoj kulturi, ovdje je na djelu jedan kontinuum koji presijecaju veliki događaji, kao što je stvaranje svijeta i čovjeka, čovjekov pad, pojava Krista i spas kao perspektiva.
Čovjek je vrhunac stvaranja jer je slika i prilika Božja (imago Dei) ali i zato jer je on gospodar biljaka i životinja, za koje se ima brinuti kao i za obrađivanje zemlje. Važan antropin u tom je sklopu i sposobnost čovjeka da nadijeva imena bićima, znači da ima svojstvo govora, koje je sam stekao. Bog udahnjuje čovjeku život, bez čega je on prah. Ovo objedinjavanje materijalnoga i duhovnoga ne treba, čini se, shvatiti kao dualizam (kao u Grka), tj. kao dvojstvo duše i tijela. Čovjek je tu razumljen kompleksno, u različitim vidovima: kao meso, što naglašava njegovu slabost, prolaznost i grešnost; on je, nadalje, obdaren životnom snagom i mudrošću, te ima svoje stanište i volju; on je osim toga živi čovjek, sa svojim žudnjama i htijenjima, život naprosto, te individuum, pojedinac naspram naroda. Vrlo važan i često spominjan termin za čovjeka (osobito u Knjigama mudraca) jest njegovo osobno središte koje utjelovljuje srce. Srce je središte strasti i osjećaja, mišljenja, spoznaje i volje i nadasve središte čovjekova ophođenja spram Boga, koje prožima čitav njegov život. To je ujedno mjesto grijeha, ali i veselja kao osnovnog raspoloženja pravednika. U svojoj milosti Bog je uvijek spreman i onima koji ga napuste ponovo podariti novo srce i novi duh i obećava im novu zemlju i novo nebo.
U ovim starozavjetnim mislima važno je uočiti nekoliko važnih tvrdnji, koje dobro ističe Landmann. Misao da svi ljudi potječu od Adama, bez obzira na njenu oprečnost sa suvremenim teorijama o poligenetičnosti čovjeka, implicira ideju da su svi ljudi jednaki. Tu je na djelu i ideja čovječanstva, koju će kršćanska crkva potisnuti inzistiranjem na razlikovanju neznabožaca i nevjernika od kršćana. Važno je isticanje sposobnosti govora, kao i etičnosti, koju čovjek postiže zagriznuvši u plodove s drva spoznaje, što mu je omogućilo da razlikuje dobro i zlo. Odatle slijede i druge bitno ljudske odlike: smrtnost i rad u znoju lica svoga, kao kazna za učinjeni prestup za muškarca, te rađanje za ženu, koje doista protječe tegobnije i s više rizika nego u ostalih živih bića. Tu je, nadalje, i odlika da jedino čovjek sebe pokriva odjećom jer zna za stid.
U Novom zavjetu najčešće se kao posebno konzistentna rekonstruira antropologija apostola Pavla, koja u osnovu preuzima staru koncepciju ali dodaje i nove sadržaje. To je prye svega ideja očovječenja Boga u Kristu ili obogotvorenje čovjeka. Krist je utjelovljenje čovjeka kakav bi on po kršćanstvu trebao biti. Zamisao spasa ističe ujedno ideju novog čovjeka. Treba reći da s obzirom na problem grijeha u teologiji postoje različita tumačenja. Dok je za jedne čovjek prešan samim rođenjem, za druge je duša čovjeka čista. Tako Zidovi ne nose teret prvog grijeha. Ncfgrešnik, homo peccator Je svakako važna antropologijska figura kršćanstva. Čovjek može odabrati da bude čovjek od boga ili čovjek od svijeta. U tom je slučaju na djelu razlika između duha i mesa. Prepuštanje mesu jest otpadništvo i smrt, ono je kobno za čovjeka. Ali taj mesnati čovjek ima supstrat u unutarnjem čovjeku okrenutom Bogu. Obraćanjem Bogu, uz pomoć Krista i naseljenjem vjere u srcu postiže se oslobođenje od grijeha i opredjeljenje, a za život duha. Time se zbiva preobraćenje cijelog čovjeka, i njegova tijela, u duhovni, pneumatski način života. Tu mogućnost podaruje mu Bog i to je njegovo ispunjenje, jer je preobraćen u njegov lik odnosno tom se liku najviše približio.
Izvor: Burger Hotimir, Filozofska antropologija.
Dunjalučar 