Narcis
Isklesan u mermeru
priželjkuje slobodu,
dok osluškuje vodu
gleda se u jezeru.
Samoća poput tvoje,
duša sputana bolom.
Čezne za ogledalom
sjaj potreban za dvoje.
Ohol u toj gordosti –
sred blistavoga sjaja –
gospodar svog očaja.
Trag jedan u večnosti –
pod hladnom mesečinom,
pod zelenom patinom.
Igra Bogova
Vrt kamenih figura
sred izduženih senki,
prsti dugi i tanki,
uz nijansu purpura.
Kraljevstvo sred praznine,
noć stišanih glasova
zagubljenih mitova,
šapati iz daljine.
Postoji taj drugi svet
iz zabranjenih snova,
usnuo poput larvi.
Kad se ostvari zavet:
večna igra bogova,
skulptura sva u krvi.
Bilješka o autoru:
Milan Drašković, rođen je 1951. godine u Beogradu. Prozaist, pesnik i prevodilac. Objavio zbirke priča: Golijat, 1993., Splin megapolisa 1996., Priče iz budućnosti 2014. Sa poezijom zastupljen u časopisima ( Književne novine, Zlatna greda, Koraci, Gradina ), u zbornicima, kao i na internetu. Sa engleskog prepevao stihove Edgara Alana Poa i Dilena Tomasa. Živi na Novom Beogradu.
