Ubožnica za utvare

Ubožnica za utvare

Ubožnica za utvare (deset pripovijesti o nemogućim ljubavima), zbirka je priča Delimira Rešickog u izdanju naklade Ljevak. Rešicki, dobitnik mnoštva iznimno vrijednih nagrada, piše priče poetskim jezikom koje funkcioniraju kao niz slika. Ironično pristupa maglovitoj zbilji. Mnoštvo toponima nisu  postavljeni u svrhu pejzažno-domoljubne karakterizacije priča, naprotiv. Takvoj tematici se pristupa ironično, a toposi funkcioniraju metaforički. Intertekstualizira atmosfere različitih knjiga, filmova, rock pjesama pa je Ubožnica za utvare spoj rezignirane atmosfere Kafkinih likova i energične buntovnosti rock pristalica. 

Karavana koja prolazi pokraj zaspalih pasa, priča je kojom započinje putovanje u skrivene predjele sebe. Otvara davno zakopane žudnje za prisnošću s pojedincima koji su ga oblikovali i obilježili, „pa makar i na trenutak“. Na početku priče, čitatelj se postavlja u drugačiji registar od nadolazećeg. Pripovjedač nas podsjeća na „otužne osjećaje povratka“ s mora na „kontinentalnu stvarnost“; s topline na hladnoću. Uspomene koje ponesemo s mora (ili bilo kojeg drugog mjesta na kojemu smo živjeli slobodu i sreću, osjetili toplinu i zanos), „sva ta turistička bižuterija“ iako u doslovnom smislu gledana kao bezvrijedna, „zrači doista nečim nestvarnim“. Obasjava hladnu, zatvorenu sadašnjost. Svojom „nestvarnošću“ podsjeća na stvarne trenutke ljepote i topline koji povratkom odlaze u sferu nestvarnog. Funkciju suvenira, materijalnog dokaza o postojanju nečeg što je u sadašnjosti nedokučivo, vrši Ernin ruž za usne. Ruž poprima mističan karakter. Postaje kult koji pripovjedač oživljava svakog 21. u mjesecu jednim osebujnim ritualom. Namaže svoje usne njime te dugo u zrcalu promatra svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Posjetite naš Antique shop ❤

Time oživljava postojanje vlastitog bića oslobođenog konvencionalnih stega. Stapa se s mogućnostima koje nije realizirao. Žudnju za „onim što se moglo, a nije se i neće nikada dogoditi“, ukroćuje ružom koji mu postaje duhovna hrana.  Svakog 21. u mjesecu za njega ne postoji ništa osim svjetiljke koja osvjetljava ruž i zrcalo u kojemu sebe sa ružom vidi. Živi tišinu i sve njezine zvukove, poput krila noćnog leptira (simbola slobode). Osporava tumačenje laveži ostavljenih psina da laju na zvijezde. Pripovjedač se s njima poistovjećuje. Vjeruje da oni laju na nešto skriveno u gustoj tami i nedoglednoj daljini. I psi dozivaju njihove Erne, gutaju jedino što im je preostalo od njih. Pripovjedač guta ruž okusa trešnje. Zanimljivo je da ruž čuva u hladnjaku, smatrajući to mjesto najsigurnijim od vanjskih utjecaja ili nestanka. Motiv koji se veže uz pojam hladnoće uz motiv koji je asocijacija na tople, sretne trenutke s voljenom osobom. Ipak ni toplina ne može opstati bez hladnoće. Kao ni ljubav bez patnje.

Erna je izdvojena iz mase djevojaka kojima je jedina okupacija bila udati se, tj. zadovoljiti društvenu normu, nestati iz žalosnih sudbina rodnih gradića. Ljudska potreba za ogovaranjem je neiskorijenjiva i u elitnim sredinama gdje su se pripovjedač i Erna kao sveučilišni asistenti našli. Ernu su spojili s omraženim profesorom nastojeći ugroziti njezin ugled. Kritika kolektivnih zaključaka i prijenosa informacija sa sitnim, ali bitnim, postupnim nadograđivanjem.

„Jednom u haustoru u kojemu smo se skrili, ljubeći se kao da nam je to stvarno zadnji put u životu, doživjeli smo teško granatiranje…“ kad bi suhoparno izdvojili motive prakticiranja njihove ljubavi, mogli bismo zaključiti da se radi o nizu klišeja. Međutim, to bi bila velika pogreška obzirom na način povezivanja motiva i oneobičavanje monotone svakodnevice čime autor vješto upravlja. Naturalistički prizori ukomponirani u eksplicitne ekspresionističke scene, pojačavaju svaku sliku koju nam autor iznese. Katarzično raspoloženje je neizbježno tijekom čitanja. Uzimanjem „tipičnih“ prikaza ponovno pokazuje kako im uspijeva pridati novu notu, otvorenu različitim interpretacijskim mogućnostima, odlikovanu semantičkom punoćom.

Rešickijeve rečenice tečne su i snovite. Poetski jezik ih obogaćuje pridajući im osobit stil i mističnu atmosferu. „Hodali smo uvečer uz rijeku i gledali predvečernje, baranjske, prekodravske izmaglice, koje na kraju svake zime tik iznad tla pletu duge, neprozirne, čarobne modre vrpce, kao da se samo nebo bešumno srušilo na zemlju pa sada, u smiraj dana, svoje zalutale anđele vraća polako tamo gore, skrivene od ljudi u velovima te plavičaste magle.“ Obećavajuću povezanost pripovjedača i Erne uništila je nepoželjna situacija u kojoj se on našao i pokleknuo. Erni su odlučili dati otkaz, njezino ime je izgovarano s dozom poruge. On, kako bi sačuvao karijeru, ostao je sudržan tijekom glasanja. Tom suzdržanošću, iako naknadnim opravdavanjem njezinog odnosa sa starijim profesorom (kojega uopće nije bilo), otjerao je dio sebe u nepovrat. Taj dio sebe, Ernu, čuva u ružu za usne, a sve svjetlosti koje mu je ona donosila, sjećanjem oživljava svakog dvadeset i prvog. Kao kad je ona otišla.

„… a uvijek ću je vidjeti takvu, njezina još uvijek lagana ljetna haljina kao ništa prije i ništa poslije u mome životu, na koncu onoga ljeta kada sam je upoznao, upijala svjetlost i rastopljeni jantar blagoga miholjskoga sunca, a ja nekako osjećao da se jedino u toj svjetlosti može dogoditi nešto zbog čega, zapravo, bar meni, doista vrijedi živjeti.“


Autorica: Marija Pavković

Upute na tekst: Ubožnica za utvare, Delimir Rešicki.