Rastanak s lutkama i olovnim vojnicima u poeziji Miroslava Antića


Rastanak s lutkama i olovnim vojnicima u poeziji Miroslava Antića

Naljepše je kada pjesnici imaju svoje vlastite svjetove – velike ili male, ozbiljne ili nasmijane, jer tada i mi imamo odjedanput mnogo raznovrsnih svjetova, a ne samo jedan.

Najljepše je kad pjesnici imaju svoje vlastite riječi – tihe ili bučne, stroge ili blage, oštre ili nježne, starinske ili nove, lake ili teške, jer i mi tada imamo bezbroj šarenih i čudnih, izuzetnih, dragocjenih riječi, a ne samo jednu.

Najljepše je kad pjesnici imaju svaki svoje lice – zamišljeno ili nasmijano, svoj govor i svoju pjesmu. Tada ćemo imati mnogo osobenih lica i glasova, mnogo raznovrsnih pjesama. Takvi osobeni glasovi, takvi izuzetni pjesnici jasno se izdvajaju iz mnoštva onih što su slični jedni drugima. Njih lako prepoznajemo i brzo zavolimo jer nam govore na način kojim nam niko drugi nije govorio.

U našoj dječjoj književnosti takav pjesnik je Miroslav Antić.

Posjetite naš Antique shop ❤

Miroslava Antića naći ćemo uvijek – i onda kad ne znamo da li je živio nekad veoma davno, u nekom prošlom vijeku, ili živi danas zajedno s nama, i onda kad ne znamo u kom gradu živi i kako živi, jer on je za nas počeo živjeti po svojim pjesmama, po svome osobenom poetskom svijetu koji ćemo prepoznati među stotinu ostalih svjetova.

Dovoljno je da uđemo u neki osmi razred osnovne škole medu dječake što su prvi put uljem zalizali kosu i ponijeli u džepu ogledalce, što se upravo opraštaju od svojih olovnih vojnika i što, umjesto pračke, nose u džepu neke tajne ceduljice, a u glavi, umjesto matematičkih pravila, imaju neki plavi čuperak iz prve klupe, iz nekog sedmog be ili osmog ce, pa da se sjetimo da smo ušli u poetski svijet Miroslava Antića. Dovoljno je da uđemo u neki šesti razred medu djevojčice što su se okupile zajedno, pa nešto šapuču, tiho, tiho, da ne čuju dječaci, neprestano popravljajući lokne na čelu, među djevojčice što su sinoć poslednji put uspavale lutke, a jutros se odrekle svojih plavih mašni, pa da se sjetimo da se nalazimo u poetskom svijetu Miroslava Antića.

Tim mladima što su po mnogo čemu još uvijek djeca, a ipak nisu više samo to, čije je doba Branko Ćopić, duhovito nazvao magarećim godinama, tim mladima od kojih će uskoro postati mladići i djevojke, pred kojima se večeras otvara mladost široka, čije tajne oni već slute, mladima koji proživljavaju najuzbudljivije i najosjetljivije doba djetinjstva, koji su još nesigurnim koracima već zaigrali svoj prvi tango Antić je posvetio svojų pjesmu i oni su joj se odazvali, kao i ona njima, postali su sagovornici. I više od toga. Ta pjesma pozajmila je nešto od njihove ljubavi i njihovog sjaja, glasa, a njima dala mudrosti i ljubavi svoje, pa su se ujedinili, postali drugarski i prijateljski bliski, čak i identični.

Tu bliskost, prisnost, to povjerenje, pjesnik Miroslav Antić mogao je da ostvari u svojoj pjesmi ne samo zahvaljujući svome velikom pjesničkom iskustvu, ljudskoj mudrosti koju posjeduje i velikom poznavanju suštine, duše djetinjstva, nego i zato što doba djetinjstva i rane mladosti u njemu samom živi najintenzivnije, što on voli, hoće, želi da ga se sjeća, što u njemu nalazi najviše radosti, što svaku njegovu mrvicu njeguje u sebi i čuva kao dragocjenost koja mu omogućava da živi još mnogo puta, kao zlatnu nit koja ga spaja sa prostorima slobode i čistote, maštanja želja i svijetlih ideala, sa onim jesenskim prostorima naivnosti drage duše netaknute.

A jednom kad godine minu
u beskraj – u daljinu,
I produ šareni dani
kao da nisu bili,
i umore se sve šetnje
i posive aprili
i lepi plavi čuperak
nad okom nam osedi –
videćes da ta mrva,
majušna mrva detinjstva
nov neki život vredi: kao da raste u srcu
velika zvezdana priča,
bezbrižna
zlatnožuta,
pa živis još mnogo puta,
još nebrojeno puta.


(Posle detinjstva)

Pjesma Miroslava Antiša je mlada. Ona svog autora brani od umornog i ostarjelog svijeta odraslih, svijeta bez mašte i poleta, koji je sklon da svaku spoljašnju manifestaciju inkliniranja ka djetinjstvu gleda sa čudenjem. Miroslav Antić piše poeziju, a ona i njega i nas čuva od prolaznosti, pruža nam sliku mladosti I njome nas nadahnjuje. Sjetimo se kako je to jednostavno Ćopićev junak mačak Toša u jednom pismu poručio svome autoru:

Kad pero uzmeš, živio majci,
ti samo tako radi,
samo u pjesmi, čarobnoj bajci, mi smo vječito mladi.


(Pismo mačka Toše)

Mada je mlada i osmehnuta, u mnogome i umorna, pjesma Miroslava Antića je istovremeno i duboko ozbiljna, jer su ozbiljna i preživljavanja mladih o kojima ona govori, ozbiljan je trenutak opraštanja sa djetinjstvom i prelaska na onu drugu obalu što se u dječjim očima mnogo lepše plavi. U tom trenutku dječaci i djevojčice dobivaju na dar Antićevu poeziju koja će im pomoći da najljepše, najčistije iskre djetinjstva ponesu na onu drugu obalu da bi, kao odrasli ljudi, bili potpuniji, bogatiji, srećniji. I čini nam se da je njen pravi značaj upravo u tome što je njima posvećena. (…)


Izvor: Miroslav Mika Antić: Plavi Čuperak, predgovor napisala Nasiha Kapidžić-Hadžić
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤