Poezija: Emina Đelilović-Kevrić


Moj djed

Doživjeli smo velike snjegove.
Dah je kratak poput slogova.
I bljeskova po prozorima.
Žene u mome kraju zimi cijepaju drva
A potom se uvlače među promrzle zidine.
Tamo šapuću kako je divan svijet, topao i bez gladi.
Danas mirišem kao one.
Mirišem na bjelinu i friško ispečen hljeb.
Očajno vjerujem da će vrijeme opkoliti moje tijelo
kao skamenjenu mačku pred našim vratima,
dok berem prvu proljetnu jagorčevinu.
Moj djed kaže da jagorčevina može zamijeniti frulu.
Moj djed je opkolio čitav svijet samo jednim piskom jagorčevine.
Za njim su krenuli svi cvjetovi, svo drveće i sve što živi u našoj bašti.
Od toliko mašte zna biti muka, rekao mi je posljednji put kad smo se vidjeli.
Od tolike potrage za smislom zna biti muka, odgovorila sam mu.
Moj djed je čarobnjak koji ne voli zimu.
I ne voli zime koje ubijaju žene među zidovima.
Moj djed ne voli laž da je bijelo uvijek čisto,
niti oči koje nisu izborane suncem.
Samo ponekad ležim previše dugo u krevetu.
Dok se ništa ne dešava između zidova,
držeći jagorčevinu u rukama,
probadajući tišinu.

Posjetite naš Antique shop ❤

Sulejmana

Žena iz moje šume zove se Sulejmana.
Nikada je nisam vidjela.
Ali sam mnogo priča čula o njoj.
Sulejmana sječe drva viša od svijeta.
I nosi cjepanice na uskim žilavim ramenima.
Kažu da je sitnija od šumskih nemani.
Da nosi duge muške potkošulje.
Da miriše ko muško iako muška nema.
Da vozi pohrđalog neregistrovanog golfa dvojku.
I u njemu najviše opsuje život
kroz prozor na kojem se oslikavaju bezbrižni oblaci.
Rijetko se dese dani predaje
bezvolji i gladi za nepostojanjem.
Kad god sam u šumi tražim njen miris.
Zamišljam kako je vječno tu
Dok zasjeca ravnu crtu između života i smrti.
Naslonjena na prepolovljeno deblo od sjene
dugo sa njom pokretima odmjeravam snagu.

Ruke

Vidjela sam kako obnašaju vrijeme
Dok tkaju ponjave suhe ali vješte ruke starice.

Kada umrem, ovaj stan za tkanje, odnijet će na tavan.
Vrijeme prebrzo prolazi kad umreš
Rekla je dok je vezala dugine boje.
Potom se nasmijala.

Pored nas zalutali vjetar ne zna kud bi sa sobom
Oblaci nagovještavaju da će samo biti oblačno
Baš kao što je bilo jučer
I dan prije
I dan prije tog
I tako u nedogled povezano i nerazdvojno.

Voljela bih imati jednu duginu u svom domu.
Rekla sam joj.
Kad umrem da mi je samo još jednom
obgrliti svijet.
Odgovorila je.

Bilješka o autorici:

Emina Đelilović-Kevrić, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu: “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti” Trećenagrađena je na konkursu “Slovo Gorčina” Mak Dizdar 2011. g. za prvu neobjavljenu zbirku. Dobitnica je nagrade Oslobođenja za kratku priču 2015., nagrade FEDI za najbolju neobjavljenu bajku 2016. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Objavljivala je u mnogim domaćim i regionalnim književnim časopisima.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤