Krijesnice: zbornik radova osoba s invaliditetom

Naslovncia zbornika

Krijesnice: zbornik radova osoba s invaliditetom

Autori Krijesnica su marginalizirani na društvenoj ljestvici. Turbulentna iskustva iznose na papir vješto i nepretenciozno. Obzirom da je ova knjiga zbornik različitih priča, iskustava te likovnih uradaka o iznimno osjetljivim temama, važan je doprinos društvu i svim njegovim sferama. Iznošenjem najskrovitijih segmenata života koji iskaču iz konvencionalnog komfora dolazi do detabuiziranja „drugačijih“. Modernističkim postupkom se kritički pristupa ustaljenim značenjima određenih pridjeva koji se kače uz aktere ove knjige, tako i pridjevu „drugačiji“. Knjiga nas potiče da okrenemo perspektivu, da se zapitamo zašto bi određeni broj ljudi koji se ne nosi s teškoćama s kojima se drugi nose, određivao što je „drugačije“ te tomu pojmu pridavao negativne konotacije. Što bi se dogodilo kad bi svijet bio promatran iz perspektive onih čiji su radovi dijelom ove knjige? Knjiga šalje poruku da bi tek tad atribut „drugačiji“ opravdano nosio negativno značenje jer gotovo ni u jednoj priči nema izostanka osvrta na nehumani i hladnokrvni pristup ljudima koji se suočavaju s najtežim životnim izazovima.

Pozivanje na sustavna pravila i procese koji su kafkijanski besmisleni i ciklični, biva izgovor za one koji mogu nešto promijeniti, ali se opredjeljuju za liniju manjeg otpora, a to je priklanjanje disfunkcionalnom državnom ustrojstvu u bilo kojem njegovom segmentu; obrazovnom, zdravstvenom, itd. Česte su priče u kojima saznajemo da su osobe s teškoćama stigmatizirane i izdvojene iz zajednice kojoj pripadaju. Mnogima su uskraćena osnovna ljudska prava poput školovanja ili zapošljavanja. Institucije koje su dopustile takve diskriminacije će zasigurno biti pokolebane. Krijesnice su dokaz da svi ti hrabri ljudi i čija su imena dio knjige i čija nisu, odbacuju pasivnost koja im se nameće. Njihova očekivana rezignacija pada u vodu jer su odlučili pobuniti se protiv okova koje im društvo nameće. Odlučili su progovoriti ne samo u sklopu minimalnih novinarskih reportaža nego književnim postupkom. Na tom putu pomogli su im ljudi koji su stručno osposobljeni za rad s ljudima s teškoćama. Opominju nas da „ne idemo maleni ispod zvijezda“. U priči „Lejla“ možda ponajbolje možemo shvatiti na čemu to možemo zavidjeti ljudima s fizičkim ili psihičkim teškoćama. To se ponajviše temelji na oneobičavanju uobičajenog, na pjesničkom očuđavanju svijetom, podsjećanju na vrijednosti koje imamo, a kojih nismo svjesni. Tako se Lejla divi suncu. 

Posjetite naš Antique shop ❤

Kratke priče Stipana Ćurčića-Ćipe; „Šta mu ga je to randes“ i „Trodnevnica blažene običnosti“  se odlikuju jednostavnim jezikom, ironičnim crticama, pomnim biranjem motiva, stilskom ujednačenosšću, kompozicijskim skladom, teatralnom razigranošću. U priči „Šta mu ga je to randes?“ zanimljivo je da se pripovjedač i djevojka nalaze na Umjetničkom mostu. U šutnji koju pripovjedač nakon „upozorenja“ da je slijep dobiva od djevojke, prepoznajemo vlastite slabosti i podsvjesne reakcije. Pripovjedač sarkastično nadmudruje prolaznika koji ga pita zašto ne nosi naočale za slijepe, pitanjem zašto prolaznik ne nosi luđačku košulju. „Nije bitno jeste li ludi ili niste, luđačka košulja bi Vas svakako estetski popravila.“ Neugodnosti se nastavljaju kad pripovjedaču prolaznik da novce uz sažalijevajući komentar. Uskoro saznajemo da ni emocionalni faktor nije bio pokretač prolazniku da samovoljno daruje slijepca. Stvar je bila u potrebi za ponižavanjem.

Prolaznik se smatra adekvatnom osobom koja ima pravo komentirati odjeću i obuću slijepca koja se spletom okolnosti na putu do Mosta isprljala. Njegove namjere očito nisu prijateljski zasnovane nego se temelje na primitivnoj uskogrudnosti i potrebi za uzvisivanjem sebe na račun spuštanja drugog. Međutim, taj „drugi“ je karakterno kompletno izgrađena ličnost koja nadmudruje pokvarenog. Djevojku s kojom se trebao sastati nadjačava osjećaj slabosti, bolje rečeno nezrelosti pa se „izuva prije vode“ i povlači u zonu komfora. Kad pripovjedač sazna zašto je izrađen, zašto je uzalud čekao na Mostu, kaže joj da će od novca koji mu je prolaznik dao kao kakvom prosjaku, kupiti njoj, plavu farbu s ciljem da prestane lagati druge da je plava.

„Trodnevnica blažene običnosti“ obiluje neologizmima. Ironija kao književni postupak ponovno dolazi do izražaja. Manifestira se u bunt protiv duhovno slijepih. Suputnik pripovjedaču citira da će slijepi progledati, gluhi čuti. Pripovjedač znajući da nije ni mjesto ni vrijeme za Biblijska tumačenja shvaća da se ispod samilosnih dosjetki suputnika krije nešto sasvim drugo pa ga se rješava. Ćurčić se nerijetko prepušta pjesničkom jeziku, npr. „Sve je u redu draga djevojko. Ja sam slijep, pjesnik sam na kiši, a tvoja haljina je moja zastava.“ Prepušta se imaginaciji, oneobičava svakodnevicu dajući joj mističnu notu nokturalnog ugođaja. „Gladan sam, ali jednoga dana kada budem bogat i moćan, sagradit ću veliki spomenik ili ću napisati himnu u slavu četvrt kruha i deset deka najjeftinije salame.

Otvaram prozor i propuštam večernji zrak i zalutale kapi kiše u moju sobu.“ Svaki dio „Trodnevnice blažene običnosti“ (dan prvi, dan drugi, dan treći) započinje refleksivnim opažajima koji metaforički funkcioniraju u tekstu pa otvaraju niz značenja. S druge strane, bivaju privlačnim uvodom u dijelove priče. Autor usprkos ozbiljnom tonu tih uvoda koji osim didaktičke imaju i emocionalnu funkciju, nastavlja pripovijedati opuštenim tonom čak i s dozom humora. „Gadno je kad srce uđe u vezu.“, „Siguran sam da duljina moga štapa određuje širinu mojih vidika.“

Recezentica Maja Smolić ističe da su Krijesnice „jedna od onih knjiga koje će vas potaknuti na razmišljanje, emocionalno angažirati i probuditi u vama puno pitanja ne samo o osobama s invaliditetom ili njihovim bližnjima, nego i o vama samima i načinima na koje pristupate životu“.


Autorica: Marija Pavković

Upute na tekst:

Krijesnice: zbornik radova osoba s invaliditetom

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤