Arhaizmi: Naše najveće jezičko bogatstvo


Arhaizmi: Naše najveće jezičko bogatstvo

Slušajući jednog hladnog januarskog jutra, u polusnu, iz stare bosanske sobe, nanin i djedov razgovor pun nekakvih, kako mi to sad nazivamo ”staromodnih” riječi, nametnu mi se mnogo pitanja; odakle ih djed i nana sve poznaju, gdje su ih pročitali, zašto ih danas nema u govornom jeziku, zašto, pobogu, ne zvuče isto kada ih ja izgovorim i kada ih izgovaraju nane i djedovi? Zašto je smiješno kada danas neko od omladine kaže neku naninu i djedovu riječ, zašto je, samim tim i njegovanje jezika smiješno? Kako su takve riječi pune topline, kakvu one tajnu kriju?

U ovom kratkom historijskom letu, pažnju bih posvetila onome što je vezano za moj grad i područje oko njega, naravno ne omalovažavajući druga mjesta i specifičnosti vezane za njih. Poznato je da u toku vladavine Osmanskog carstva na našem prostoru glavni jezici bijahu upravo orijentalni – arapski, turski i perzijski, tako i sva djela bijahu pisana na tim jezicima. Sve dok se ne pojavi Matija Divković, porijeklom iz okoline mog grada Olova, i ne napisa prvo djelo na maternjem jeziku. Svi moji Olovljani mogu biti ponosni što je jedan takav čovjek nekada koračao našom današnjom čaršijom, a sa sigurnošću tvrdim da nažalost, mnogo njih čak i ne zna ko je ustvari bio Matija Divković.


Kao što bi nana rekla, nejse, svakome svoje… Uživam svaki put kada imam priliku čuti stare priče, ispričane još starijim jezikom, zbog čega zvuče još ljepše, još stvarnije, a toplina vremena iz kojeg su datirale kao da bijahu prisutna u malom, skućenom čardaku, tu negdje na staroj sehari punoj mirisnog ruha. U blizini mjesta u kojem živim postoji još jedan dokaz o mom maternjem jeziku koji je za mene pravo bogatstvo, a skoro niko drugi iz moje okoline tome ne daje baš toliki značaj. To su čuveni nadgrobni spomenici – stećci, sa raznim znakovima ispisanim po sebi, od kojih su neki djelimično razumljivi a neki nisu nikako. Kao za većinu starih stvari, i za te stećke saznadoh od nane i djeda, ispričaše mi priču o njima koju ću uvijek čuvati u svome srcu, i naravno ja ću je prepričavati svojim potomcima i svima mlađim od mene trudeći se da koristim što više naninih i djedovih riječi i fraza, jer to je u duhu bosanskom, ta priča  neće biti tako pamtljiva ako je ispričam na moderan način.

Provodimo više vremena sa starijim, slušajmo njihove priče, pamtimo njihove riječi, možda nas podstaknu na neko novo istraživanje, od viška glava ne boli, a pogotovo ne od viška znanja; to je nešto što je danas jako cijenjeno i poštovano. Ne stidimo se muhabeta, hastala, hanume, nafake i ponjave! Gajimo arhaizme i sve zastarjele riječi, bez njih ne bismo doživjeli stare priče i sjećali ih se tačno onako kako su ispričane, ne moraju nam se dvaput’ ponavljati! Bivajmo iz dana u dan sve ponosniji na naš maternji jezik, razmislimo kroz šta je sve prošao, ne dajmo da arhaizmi budu nepoznanice novim generacijama, na taj način ćemo stotinama godina staro korjenje pretvoriti u najljepšu i najšareniju bašču!


Autorica: Maida Halilović

Bilješka o autorici:

Maida Halilović, rođena 2002. godine u Sarajevu. Živi u malom gradiću na tri rijeke, Olovu, gdje pohađa treći razed Gimnazije, jezičko područje, u Mješovitoj srednjoj školi “Musa Ćazim Ćatić”. Oduvijek je voljela da pišem, ali zvanično to radi od sedmog razreda osnovne škole. Do sad je za svoje radove dobivala razne nagrade i pohvale, što joj, između ostalog, daje motivaciju za nastavak pisanja. U pisanju nalazi svoju slobodu i to je ispunjava, bez obzira na temu, jer svaka je na svoj način posebna i ima svoju dušu. 

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤