Fotografija u kontekstu feminizma
Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina XX vijeka u SAD obilježen je nastankom brojnih pokreta, koji se bave problematikom identiteta i ideološke borbe za ljudska prava, borbe protiv diskriminacije žena i rasne segregacije. Osnovne ideje ovog pokreta su: spolna i rasna ravnopravnost, pravo na obrazovanje, te emancipacija žene u svim sferama. Ove ideje se odražavaju i na umjetnost.
Umjetnice propituju ženski identitet u umjetnosti. U fokusu je žensko tijelo, kao i seksualnost žene. Temelji njihove nove estetike se baziraju na pretpostavci da je priroda žene itekako drugačija od muške prirode, pa shodno tome, žene trebaju imati svoju umjetnost, koja se razlikuje od muške. Žele razbiti ustaljenju predstavu o muškarcu kao geniju u umjetnosti, koja se vijekovima održavala. Žene su na taj način bile diskriminirane i radovi su im bili odbijani od strane galerija i muzeja. Smatrale su da se ženski senzibilitet u umjetnosti može iskazati kroz žensko tijelo. Fokus je usmjeren na menstruaciju, vaginu, i na jezik ženskog tijela. Na umjetnost 70-ih godina, uključujući i fotografiju, veliki uticaj je imao postmodernizam. Tijelo postaje novi medij u umjetnosti, javlja se performans, video umjetnost i instalacija.
Druga generacija feminizma preuzima neke od osnovnih postavki prve generacije feminizma ali je isto tako prisutna i svjesnost nekih ograničenja vezanih za rasnu pripadnost. Ova generacija smatra da je prva generacija nastala iz drugačijih socijalnih i historijskih uvjeta, te da je njihova generacija već svjesna prisustva žene u javnosti i upoznata sa idejama i teorijama feminizma.
Ova generacija je otvorenija, slobodnija, iskorištava potencijal masovnih medija i obilježena je popularnom kulturom. Djeluju neformalno i slobodno, pomoću održavanja koncerata, performansa i festivala. Centralna mjesta analize postaju rod, seksualnost i pitanja vezana za rasu i identitet. Propituju ženstvenost i žensko tijelo koje je u klasičnoj historiji umjetnosti jedna od omiljenih i najčešćih tema. Pod uticajem razvoja psihoanalize, feministkinje smatraju da je umjetnost poligon muških želja i fantazija seksualnog karaktera. Također, smatraju da su fantazija i seksualno zadovoljstvo kod žene na taj način potpuno zanemareni, te da je seksualnost žene predstavljena onako kako je nametnuto od strane patrijarhalnog društva. Naglašena je težnja ka pronalasku jezika kojim će se iskazati sekualnost i seksualno zadovoljstvo iz ženske perspektive. Umjetnice počinju koristiti vlastito tijelo kao medij i propituju stereotipe o ženstvenosti i muževnosti.
Radovi umjetnica ove generacije se vezuju za konceptualnu umjetnost, poststrukturalizam i postmodernizam. Često propituju vrijednosti ranijih umjetničkih dijela, postavljajući ih u kontekst savremenog doba. Važna je upotreba fotografije kao medija pomoću koga umjetnice mogu predstaviti svoje ideje i razmišljanja. U svojim radovima često koriste metod aproprijacije, koji je veoma važan jer koristeći ga, umjetnik može ponuditi svoje viđenje već postojećeg djela, ali ga i kritizirati ili obogatiti novim smislom. Umjetnice Cindy Sherman, Barbara Kruger, Sherrie Levin i mnoge druge koriste fotografiju pored ostalih medija kao što su video i instalacija. Barbara Kruger i Cindy Sherman u svojim fotografijama kritiziraju način na koje su žene predstavljene u medijima.
Umjetnica Cindy Sherman u svojim fotografijama najčešće koristi sopstveno lice i tijelo, koristeći transformaciju kao jedno od glavnih obilježja njenih radova. U svojim fotografijama, ona propituje stereotipnu ulogu žene u društvu, javnosti, privatnom životu, ali i u historijskom i umjetničkom kontekstu.Pažnju javnosti skreće ciklusom fotografija pod nazivom Untitled Film Stills (1977-1980) koje se stilski oslanjaju na estetiku popularnog američkog filma 1950-ih godina. Zbog takvog načina predstavljanja, posmatrač ima osjećaj da su mu ti kadrovi odnekud poznati. Uvijek sebe stavlja u središte tih filmskih prizora koji prikazuju klišeje tipične za sapunice i ljubavne priče.
Pored toga što sebe postavlja kao model, ona je ujedno kostimograf i scenarista. Koristi tešku šminku, perike, razne kostime prilikom fotografisanja. Na ovaj način ona se istovremeno poigrava sastereotipnim ženskim ulogama, ali ih i parodira. Uloge koje sebi dodjeljuje prilikom fotografisanja variraju od pin-up djevojke, junakinje filma, pa do domaćice, žene sa nervnim slomom, žene u poodmakloj trudnoći, modela iz porno magazina, klauna, karikature i čudovišta. Na ovaj način umjetnica svoje lice i tijelo depersonalizira da bi mogla da prihvati razne karaktere. U nekim fotografijama svoje lice transformiše do granica neprepoznatljivosti. Ne može se razaznati šta je imaginarno, a šta stvarno.
Često se fotografiše ispred velikih objekata, čime se ukazuje na to koliko ona sitno i nebitno izgleda u odnosu na njh, čime želi ukazati na popuno zanemarivanje uloge žene u savremenom društvu.Posmatraču dodjeljuje ulogu voajera, poigravajući se s pogledom, koji je na ovim fotografijama osujećen i prelomljen. Može se primijetiti i igra očekivanog u odnosu na neočekivano u pogledu tijela, lica i pogleda.
Osamdesetih godina, Shermanova se posvetila fotografijama u boji razbijajući kalupe tradicionalne fotografije. Snimala je i scene seksa i predmete iz porno dućana sa erotskim rubljem i hirurškim priborom. Radila je i fotografije u kojima je predstavljena kao žrtva koja gleda u posmatrača. Time želi sugerisati na to da je svjesna da je objekat posmatranja i uzvraća pogled kao svojevrsnu reakciju. Na taj način je željela iznevjeriti očekivanja posmatrača i izazvati osjećaj neugode i krivnje kada očekujući lascivni prizor, ugleda žrtvu. Željela je da se posmatrač osjeća neugodno zbog svog očekivanja.
Radila je i serije modnih fotografija u kojima na groteskan način sjedinjuje modu sa začudnim i apsurdnim modelima. Ishod tog snimanja je potpuno izopačio predstavu o modnoj fotografiji. Poigrava se sa klišeom ženske ljepote i tiranjom uzrokovanom medijima i žutom štampom. Deformiše svoje lice sa ožiljcima, lažnim zubima i protezama.
Tokom 90-ih godina, umjetnica propituje i istražuje poznate slike iz historije umjetnosti, stvarajući groteskne karikature i na taj način šalje ironizirajuće poruke. Nije se libila u predstavljanju sebe u odbojnom kontekstu, stalno je upadala u nove uloge i tako svoju umjetnost stavlja u najrazličitije kontekste, od feminizma do kulturoloških studija.
Barbara Kruger u svojim radovima kritikuje društvo, društvene norme i potrošačko društvo. U svojim fotografijama koristi tekst, čime je poruka fotografije upečetljivija i snažnija. Neke od njenih najpoznatijih fotografija su Your Gaze Hits the Side of My Face (1981.), I Shop Therefore I Am (1987.), We Don Need Another Hero (1985.), Your Body is a Battleground (1989.). Većina njenih radova se sastoji od crno-bijelih fotografija, prekrivenih tekstualnim tumačenjem i opisima u bijeloj ili crnoj boji. 6 Koristeći se jezikom i znakom, svrstana je u grupu sa feminističkim umjetnicima kao što su: Cindy Sherman, Sherrie Levine i Martha Rossler. Koristila je tehnike komunikacije sa masom. Svoje ideje je razvijala na kompjuteru a rezultat je prenosila na fotografije koje su imale veličinu bilborda.
Fraze u njenim radovima često sadrže zamjenice kao što su “You”, “Yours”,”I”.”We”, “They”. Poziva se na konstrukcije moći, identiteta i seksualnosti. Kritizira stereotipno društvo, i sve ono šo je tome doprinijelo. U svojim radovima propituje spolne razlike, konzumerizam, seksualne aluzije, moć, kao i nasilje koje je skriveno u raznim sferama društva. Također, propituju ulogu žene u društvu, mušku dominaciju i težnju ka posjedovanju žene. U svojim radovima autorica također želi neutralizirati moć muškog pogleda, a osnažiti pogled žene.
Jedna od fotografija u kojoj Krugerova propituje ulogu žene i ukazuje na mušku dominaciju nosi naziv Your Body is a Battleground ( 1989.). U centralnom dijelu je prikazana žena čije je lice podijeljeno na dva simetrična dijela, na fotografski pozitiv i negativ. Na negativu crte lica su zamagljene i teže prepoznatljive. Posmatrajući dvije strane lica, posmatrač ima utisak da su prikazane dvije strane žene u smislu pozitivog i negativnog. Ovakvo predstavljanje se može povezati i sa nehumaniziranim odnosom prema ženi u društvu, na šta može upućivati i tekst Your Body is a Battleground.
Fotografija My Face is Your Fortune ( 1982.) predstavlja ujedno i poster. Veliku ulogu ima tekst, naročito zamjenice Moje i Tvoje, koje upućuju na način na koji se žensko tijelo tretira u savremenom društvu. Predstavljena je žena u momentu kada se umiva. Uklanjanje šminke sa lica sugeriše na samosvjesnost žene koja negira uloge nametnute od društva. Ona tako skida masku koju je bila primorana nositi i na taj način vraća svoje lice. Sam čin umivanja kao radnje koje se koristi u kupatilu, uvodi posmatrača u privatni dio života žene.
Fotografija Your Gaze Hits the Side of My face, provocira posmatrača na taj način što mu skreće pažnju na to da je posmatrani objekt svjestan toga da je posmatran. Uvođenje rečenice Your Gaze Hits the Side of My face na neki način posramljuje posmatrača, kako primjećuje Margaret Olin u eseju Pogled. Ta fraza treba da posrami muškog posmatrača koji je agresivno posmatra. Žena, čiju je sliku Krugerova ukrasila natpisom, možda se pretvorila u kamen pod njegovim pogledom kao u mitu o Meduzi. Pre nego što je Krugerova dodala taj natpis, slika se mogla posmatrati sa neprekinutim vizuelnim zadovoljstvom. Taj natpis sliku pretvara u poster, a kamenoj ženi daje glas (ako ne i pogled) kojim optužuje svog agresora.
Fotografija You Are Not Yourself ( 1981.) prikazuje ženu koja gleda u ogledalo. Tekst je suprotstavljen onome što je prikazano. Očaj i tuga na licu žene, tekst, polomljeno ogledalo i fragmentarnost lica ukazuju na problem identiteta žene i njenu neravnopravnost koju joj nameće muško društvo i konzumerizam. Odgovor koji joj nudi tekst u trenutku kada se ogleda, nudi joj surovu istinu u pogledu njenog identiteta i uloge običnog objekta, marketinškog proizvoda. Natpisi u radovima Barbare Kruger su direktni i provokativni. Imaju višestruku ulogu i na taj način postaju skoro neodvojivim dijelom njenih fotografija.
Sherrie Levin, američka fotografkinja u svome radu koristi metod aproprijacije, koji postaje popularan tokom sedamdesetih godina. Ovaj metod je veoma važan jer koristeći se njime, umjetnik pokazuje vlastitu interpretaciju već postojećeg umjetničkog djela. Levinova koristi aproprijaciju iz razloga što smatra da su konvencionalne estetske ideje kao što je originalnost ideje neoekspresionizma, fikcija i da moraju biti demistificirane. Njeni radovi su konceptualni i predstavljaju novo promišljanje o fotografijama koje su kopirane.
Levinova također želi skrenuti pažnju na seksizam i mušku dominaciju u svijetu umjetnosti. Stvara novo djelo nastalo na temelju već postojećeg, čiji je autor muškarac. Na taj način,novonastali rad postaje djelo ženskog autora. Njen najpoznatiji cilus predstavljaju reinterpretacije fotografija Edvarda Westona i Walkera Evansa: After Edvard Weston ( 1980.), After Walker Evans (1990.) Ovakav pristup umjetnosti i promišljanja o originalnosti i muškoj dominaciji u skladu je sa idejama i promišljanjima feminističkog pokreta.
Autorica: Dženana Šaldić
Upute na tekst:
Graham Clarke: The Photograph.
Irving Sandler: Art of the Postmodern Era.
Margaret Olin: Pogled u Kritički termini istorije umetnosti.
Bilješka o autorici:
Dženana Šaldić, rođena u Sarajevu, 05.08.1991. Završila Srednju školu primijenjenih umjetnosti-odsjek reklamna grafika. Diplomirala historiju umjetnosti i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bavim se pisanjem poezije, fotografijom, performansom, prevođenjem tekstova sa ruskog na bosansi jezik i obratno. Teme koje najvise volim istrazivati su feminizam (posebno u istocnjackim zemljama, feminizam i religija/tradicija), aktivizam u umjetnosti i odnos umjetnosti i istocnjackih filozofija.
Dunjalučar 