Proza: Hana Tiro


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Odlomci odlomaka

 1.

“Život na granici je opasan i tvrd”, pjevušim dok se rana zora pretvara u dan, sistem ukazuje da je vrijeme za rad, i pitam se koliko vrijedi ne reći nikome gdje se zaustavljam i šta zaključujem, i s kim plačem, i kome lažem, a sastavljajući kraj s krajem počinjem shvatati da je teško kada tvoju sliku neko drugi slika, i tvoju priču neko drugi piše, a ti kažeš sebi da je najbolje biti tu gdje jesi i ne pitati nikoga ništa jer što više pitaš više ćeš da skitaš; svako ima svoju definiciju sreće.

2. 

Čađavost grada ne iznenađuje žitelje urbane kasabe. Teret svakodnevnice je prevelik da bi obraćali pažnju na smog. Smog je pojava koja uzrujava samo kada im smrde odjeća i kosa. Ostalo je svakako manje bitno. Dolazak od tačke A do tačke B je otežan, a zamrla atmosfera je postala standard. Guše se u smogu. Ne vide prst pred okom. Traže inovativne eskapističke mjere. Gledanje filmova, slušanje muzike, pisanje, polaganje ispita, sex, droga. Šta god, samo da pobjegnu. Nekada i šetaju, zarivši svoje vratove u izvor svakodnevne nesnosnosti. Iznad Miljacke, uočavaju troje drugačijih. S obale su krenuli da se vinu iznad svega. Troje drugačijih, iznad Miljacke. Krenuli iznad smoga, iznad svega. Troje drugačijih krenuli iznad smoga, iznad Miljacke, iznad svega, iznad svega ovoga, je sunce.

Kupovinom u Krin antique shopu pomažete razvoj Magazina Dunjalučar

3.

S četvrtog sprata, šesnaest stepenica po spratu, znači šezdeset i četiri stepenice, i onih dodatnih četiri kod ulaza – to je ukupno šezdeset i osam stepenica, otprilike minut hoda. Provjeravam upaljeno svjetlo u ulazu, novčanik, mobitel, slušalice. Osnovno je tu. Spremna sam da se zadržim u gradu i duže nego što sam planirala. Silazim. Nakon trideset i četvrte stepenice sam opuštenija, ako se ugasi svjetlo neću ostati u mraku zato što do ovog dijela dopiru zrake sunca. Namjestim slušalice, i puštam David Bowieja da mi se dešava u glavi što glasnije moguće. Na pedeset i šestoj stepenici ulazim u raspoloženje nezaustavljivosti. Izlazim iz ulaza, prelazim ulicu ne gledajući da li auta jurcaju, prolazim pored kina (prazno je), izlazim na obalu, na mostu uočavam studente šarene kose i šarene odjeće kako sjede i puše. Približavam im se. Trudim se naći pravilan način koračanja da most ne bi nespretno drndao. (A što sam ono krenula ovuda?) Neuspješan prelazak preko mosta, odjekuje do Skenderije. Doduše, na ovoj tvorevini odjekuju i mravlji koraci. Koliko tiša od mrava mogu da budem? Nastavljam pravo, čekam zeleno na semaforu. I čekam. I čekam. I pije mi se kafa. I razmišljam da li mi treba pogon u glavi koji mi kafa zna napravit’. Mrzim ovaj dio obale. (A što sam ono odlučila preći most i ulicu?) Mislim, mrzim je ali i volim. Nervira me uskomešanost ove strane, haotičnost. Nosi lica i priče za koje sam rijetko spremna. Odlučujem popiti kafu u prvom lokalu s lijeve strane. Tu i sjedam. To je lokal s najneugodnijim stolicama u gradu. Neugodnim koliko sjedit’ iznad Sarajeva, sam. (A što sam ono sjela ovdje?)

4.

Kol'ko ja samo volim sebe, ljubio bih se od glave do pete. Volim kad se pogledam ujutro u ogledalo, i već znam da ću taj dan biti sjajna osoba, savršen čovjek pod zvijezdama nebeskim. Samo najbolje zaslužujem, najfatalnije po okolinu, da svi gledaju i dive se. Volim sebe, uh, kako volim sebe, skup sam od glave do pete, u društvu koje svi cijene. Volim sebe da gledam. Dobar sam ja. Ma šta dobar?! Tol'ko sam sebi nešto… Nekada bih najradije sam sebe poliz'o.

5.

Prije dvije godine, prije pandemije, straha od dodira, straha od disanja, straha od postojanja, bilo je 4 ujutro i bili smo ispred Pink Houdinija. Jedan od rijetkih lokala koji (u to doba uopće radi u ovom zamrlom gradu i) pušta blues, jazz, Tom Waitsa, i poneku moderniju stvar s prizvukom old skula. Tu se skupimo kad nemamo nigdje drugo. U Houdiniju ne smiješ zapalit’, pa se zimi kao gospodin smrzavaš u sitne sate, u sitnom prolazu, piljeći u parking i obalu. Nikad niko ne izađe sam ispred, uvijek navuče nekog na puš-pauzu ‘Haj sa mnom, smotaću ti’, signal da se ovom baš ne stoji samom u mraku i radije će ti smotat nego stajat sam. Ovaj put je motanje ponuđeno meni. Više iz koristi nego iz saosjećanja, izašla sam da zapalim cigareticu. Neki narkić je stajao tu pored, miran i uskomešan (znate na šta mislim?), pa sam ga samo izignorisala, pretpostavljajući da nije preoduševljen našim društvom. Nekoliko dimova poslije, izlaze iz Houdinija dva druga, spremna da se i njima smota cigaretica. Ne znam kako (a i ko će znat’, 4 je ujutro) njih troje su se udaljili od mene nekoliko koraka. U tom, prilazi mi narkić, raširio oči, gleda pravo u moje i govori:

– Sve je ovo slučajno, sve se dešava tek tako. A ti? Tebe je strah sebe.

– Otkud znaš? (šta mi bi da se raspravljam?)

– Pogledaj se, priznaj, najviše od svega te strah sebe.

Gasim cigaretu.

– Hvala na razgovoru, odoh unutra, hladno je…

– Prepala si se!, i nabaci kez od uha do uha.

– Ma nisam… (dokazujem se narkiću?)

Ušla sam u Houdini. (Pobjegla?)

Razmišljam poslije, ko je sad taj narko tip koji meni govori da je mene strah sebe, i da me strah tog straha. Nije me strah! Odakle da me strah? Ništa on ne zna. Ne bojim se ja nikoga. A sebe? Sebe tek ne!

Uočavam, dvije godine kasnije – dan ga jebo, narkić je bio upravu.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Hana Tiro je spisateljica iz Sarajeva, s radovima objavljenim u zajedničkim zbirkama, kao i na domaćim i internacionalnim portalima. Završila je bačelor studij Engleskog jezika i književnosti, a trenutno je na master studiju Komparativne književnosti. Bavi se marketingom i komunikacijama. Balkanski identitet i mentalitet su njena omiljena tema, u koju rado isprepliće i svjetska dešavanja i tokove. Ne vjeruje u forme i pravila, i smatra da je kvalitetna umjetnost ona koja nas isprovocira da mislimo i osjećamo. 

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤