Književno djelo Branka Ćopića

Branko Ćopić, 1915. – 1984.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Književno djelo Branka Ćopića

Djelo Branka Ćopića, na međi vremena i dječjeg svijeta pojavilo se na početku književnosti za djecu u Bosni i Hercegovini u petom deceniju našeg vijeka. Prije toga vremena gotovo da i nije postojala. Neki pisci su se sporadično javljali, začinjali djelima za djecu, da bi je kasnije napustili i posvetili se književnosti za odrasle. Tek je vremenom i s povelikom grupom pisaca nadoknadila svoje dugotrajno zaostajanje. Nekima je knjiga za djecu bila glavna ili jedina preokupacija, a bilo je i onih što im je književnost bila propalo dijete što se slabo sjeća svojih dječjih snova.

Ne samo opusom svoga djela već i pristupom i širinom zamaha Ćopićevo djelo se izdvaja kao jedinstven, neponovljiv i samosvojan govor o djetinjstvu i mladosti.

Udaljeno od vremena, od lica rata, što je bila jedna od glavnih tema, Ćopićevo djelo se sve više približava djeci u čitavom svom opusu, mada ne znači da se sasvim udaljava od odraslih.

Kupovinom u Krin antique shopu pomažete razvoj Magazina Dunjalučar

B. Ćopić je nekoliko puta isticao Petra Kočića kao uzor, ali više u tematskom nego stilsko-poetskom smislu. Buntovni Kočić najprije mu je bio blizak po ljudima koje je opisivao i koje je veoma dobro znao, a potom je duboko osjećao i suštinu tog specifičnog krajiškog bunta i njihovu gorštačku samouvjerenost. B. Ćopić je isticao da je dobio poticaj i od Miroslava Krleže, mada u njegovom djelu nema bližih oznaka ni ugledanja, kao ni drugih pisaca koje je B. Ćopić navodio (Ive Andrića, Miguela Servantesa, Maksima Gorkog i dr.)

Šta je suštinsko u tom djelu, šta je vrijedno i značajno i čime se nametnulo savremenim mladim generacijama? Prije svakog dubljeg razmatranja valja poći od toga da ono sadrži bitne elemente poetike dječje književnosti: lakoću, igru, svježu fantaziju, obilje, humor, bogat i lijep jezik, te smisao za fabulu i alegoriju.

Kao što u prvim djelima za odrasle nije reprodukovao stvarnost u smislu realističkog opisivanja ljudi i zavičaja, tako ni u pripovijetkama za djecu nije uvijek prikazivao realne slike iz života djece. U tim slikama slutimo svojevrstan mitski realizam, u šta, svakako, ne možemo uvrstiti socijalno obojene priče, često pojednostavljene i pretežno feljtonistički izvedene slike ljudi.

O svojoj poetici govorio je uprošćenim jezikom. Izvan svih teorija, književnoistorijskih i estetskih definicija i formu lacija, on je svoje pisanje sveo na pojam da pisati znači angažovati se životom svoga naroda, biti na strani humanizma i istine o čovjeku. Pisao je istovremeno za mlade i stare s uvjerenjem da je u starom sačuvano nešto djetinje, a u djetetu da ima sjeme zrelog i starog čovjeka. Pisanje za djecu bila je nje gova velika ljubav, bio je to, kako je pisao: ventil za maštu. Ivo Andrić je pisao da je dobar dio djetinjstva ispunjen neodoljivom potrebom da se u pričanju sve ulepšava, preuveličava, uopšte daje mašti prvo mesto. U dječjoj prirodi to je najuočljivije. Potreba za preuveličavanjem ostaće do kraja i pratiće čovjeka u životu. Možda, kako piše I. Andrić, nikada neće iščeznuti potpuno, razum i dostojanstvo bore se u čovjeku često sa tom smješnom i nedostojnom manom. Ali, ima i nečeg čudnog, gotovo neobičnog u toj rđavoj navici djetinjstva. Sve nedaće, zla i stradanja i izmišljanja ostvaruju se docnije u životu tako da se čovek pita da li one laži koje dete govori o sebi nisu samo slike budućnosti i nesvesni nagoveštaji onoga što nas čeka.

U Ćopićevom djelu neprestano su se preplitale mašta i java. Bilo je dovoljno samo da zatvori oči, pa da se pred njim stvori ćilim kao stvarna slika. Čak se i borio da istisne vizije koje su se nametale, te leteće ćlime što ih je svuda vidio (Otvorim li oči, bajka je tu, na dohvat ruke, iza prvih vrba. Spustim li očne kapke, istog trenutka oko mene zaigra bučan i bezbrižan gimnazijski dan od koga mi se vrti u glavi). Ćopić je uvijek izražavao, ljubav prema čovjeku, oči su uvijek otvorene prema svijetu, a misao spremna da istakne vrlinu, da pohvali ili da iznese neku lošu osobinu.

Stvorio je svoj svijet i poetiku, toliko prepoznatljivu i značajnu da nas ne može dovesti u sumnju u pogledu autentičnosti. Zdravo osjećanje života imalo je veliku ulogu u stvaranju Ćopićevog djela. Prošlost, tradicija i legenda prožimale su se s realnošću, a ona je bila poticaj za pisanje. Ljepota ljudske prirode ga je posebno privlačila, a zanosilo ga otkrivanje ljudi i njihova dobrota.


Izvor: Branko Ćopić, Priče i romani, predgovor napisao Muris Idrizović
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤