Umberto Eco: Estetski interesi srednjovjekovnih ljudi

The Mosaic Apse of Sant’Apollinaire in Classe, Ravenna

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Umberto Eco: Estetski interesi srednjovjekovnih ljudi

Srednji je vijek izveo velik dio svojih estetskih problema iz klasične estetike: ali dao im je novo značenje uklapajući ih u osjećaj čovjeka, svijeta i božanstva tipičan za kršćansko viđenje. Iz biblijske i patrističke tradicije izveo je druge kategorije, ali se potrudio da ih uklopi u filozofske okvire kakve je pružala svijest novoga sustava. Prema tome razvio je svoju estetsku spekulaciju na planu nedvojbene izvornosti. Ipak bi se teme, problemi i rješenja mogli shvatiti kao čisti verbalni polog, prihvaćen snagom tradicije, ispražnjen od osjećajnih odjeka kako u duši autora tako i čitatelja. Primijećeno je, međutim, kako u razgovoru o estetskim problemima i u izboru kanona umjetničke proizvodnje klasična antika gleda na prirodu, dok raspravljajući o istim temama srednjovjekovni ljudi gledaju na klasičnu antiku: i sa stanovitog gledišta zaista je cijela srednjovjekovna kultura više komentar kulturne tradicije nego razmatranje stvarnosti.

Ali taj vid ne iscrpljuje kritički stav srednjovjekovnog čovjeka: uz kult pojmova prenesenih kao polog istine i mudrosti, uz način viđenja prirode kao odsjaja transcendencije, kao zapreke i odgode, vrijeme je živo osjetljivo i pomnjivo prema stvarnosti koja se doživljava u svim pojavama, uključujući i mogućnost uživanja u estetskom smislu.

Kupovinom u Krin antique shopu pomažete razvoj Magazina Dunjalučar

Kad se prepozna prisutnost tog spontanog odgovora na ljepotu prirode i umjetničkih djela (što ga možda pobuđuju doktrinarni poticaji ali nadilazi suhu knjišku činjenicu), sigurni smo da kad srednjovjekovni filozof govori o ljepoti ne misli na apstraktni pojam, nego se poziva na stvarna iskustva.

Jasno je da u srednjem vijeku postoji sasvim razaznatljivo shvaćanje ljepote, moralnog sklada, metafizičkog sjaja, i da mi možemo razumjeti taj način osjećanja samo ako s mnogo ljubavi uđemo u mentalitet i osjećajnost toga doba. U vezi s tim Curtius tvrdi da: kada skolastika govori govori o ljepoti misli na Božje otajstvo. Metafizika ljepote (npr. Plotin) i teorija umjetnosti nemaju nikakve međusobne veze. Moderni čovjek pretjerano preuveličava vrijednost umjetnosti jer je izgubio smisao za umom shvatljivu ljepotu kakav su posjedovali neoplatonizam i srednji vijek… Riječ je o ljepoti o kojoj estetika nema nikakve predodžbe.

Ali nije potrebno da takve tvrdnje ma u čemu ograniče naše zanimanje za to razmišljanje. Jer zaista, prije svega, i iskustvo ljepote što se shvaća umom predstavljalo je moralnu i psihološku stvarnost za srednjovjekovnog čovjeka i ako se zanemari ta činjenica kultura toga razdoblja ne bi se mogla dovoljno osvijetliti; zatim, proširujući estetski interes poljem neosjetilne ljepote, srednjovjekovni su ljudi, analoškim putem, eksplicitnim ili implicitnim usporedbama, istodobno razrađivali niz misli o osjetilno lijepom, o ljepoti prirodnih i umjetničkih predmeta. Polje estetskog zanimanja srednjovjekovnih ljudi bilo je šire od našega, a njihova pažnja prema ljepoti stvari bila je često izazvana sviješću o ljepoti kao metafizičkoj datosti; no postojao je i ukus običnoga čovjeka, umjetnika i ljubitelja umjetničkih predmeta, snažno okrenut osjetilnim vidovima. Taj su ukus, zasvjedočen na mnoge načine, doktrinarni sustavi nastojali dovesti u red i usmjeriti na način da smisao za osjetilno nikada ne nadvlada naklonost prema duhovnom. Alkuin priznaje da je lakše ljubiti lijepe predmete, slatke okuse, nježne zvukove i tako dalje, nego ljubiti Boga. Ali ako uživamo u svemu tome da bismo bolje ljubili Boga, onda ćemo moći prihvatiti i naklonost za amor ornamenti, za raskošne crkve, lijepi pjev i lijepu glazbu.

Shvaćanje srednjega vijeka kao razdoblja moralističke negacije osjetilno lijepog, osim što pokazuje površno poznavanje tekstova, znači i temeljno nerazumijevanje srednjovjekovnog mentaliteta. Primjer koji to objašnjava upravo je promatranje stava mistika i rigorista prema ljepoti. Moralisti i asketi, ma gdje na svijetu, sigurno nisu osobe koje ne bi osjetile privlačnost zemaljskih radosti: štoviše, osjećaju takve poticaje jače od drugih i upravo na toj suprotnosti između odgovora zemaljskom i sklonosti vrhunaravnom temelji se drama asketske stege. A kad ta stega dosegne cilj, onda mistik i asket u miru svladanih osjetila nalaze mogućnost da smirenim okom gledaju stvari svijeta: i mogu ih procjenjivati s blagošću koju im je groznica asketske borbe sprečavala. Tako nam srednjovjekovni rigorizam i mistika nude brojne primjere tih dvaju psiholoških stavova, a s njima i niz veoma zanimljivih svjedočanstava o tadašnjoj estetskoj osjetljivosti.


Izvor: Umberto Eco, Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici.
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤