Publije Maron Vergilije (70. – 19. god. pr.n.e.) je pjesnik kojemu je nacionalni rimski ep u dvanaest knjiga Eneida donio veliku slavu. Pišući Eneidu ugledao se na Homerovu Odiseju. Pjesme koje su sadržane u knjizi Dodatak Vergiliju, sakupljene su nakon pjesnikove smrti, nisu sve autentične. Pisao je i pastirske pjesme Bukolike, idiličnog sadržaja, opisujući arkadijsku sreću. Te su pjesme privukle pažnju suvremenika. Motivi tih pjesama uveliko su utjecali na kasnije pjesnike, kao i na stariju hrvatsku liriku. Priznat je kao najveći klasik rimskog pjesništva.
Mene će muze povesti
Meni su dobre muze milije od svega:
opčaran ljubavlju velikom, ja posvuda nosim
njihove svete znakove i one će me povesti
da mi pokažu zviježđa i staze nebeske,
da mi otkriju tajnu pomrčina sunca
i mijena mjesečevih; da mi kažu odakle
potresi zemlje i kakva to sila nadima
duboka mora, koja razaraju brane
i onda se vraćaju u se i smiruju;
zašto zimska sunca toliko žure da se u Ocean bace i kakve zapreke
sporim noćima na njihovu putu stoje?
No ako je u mojim žilama hladna krv
te zbog tog ne budem mogao dokučit
ova područja prirode, onda ću biti
sretan da mi se sviđaju polja i vode
što u doline teku, da bez ikakve slave
volim šume i rijeke. O, gdje je ravan
kroz koju teče Sperhej i obronci Tajgeta
gdje spartanske djevojke obijesno plešu u slavu Baka? O, ima li koga, da me
prebaci u hladne balkanske doline
i da me zakloni sjenama gustih grana!
(Prevoditelj Milićević Nikola)
Smrt Cezarova
Kada izdahnu Cezar, sunce se nad Rimom
sažali i svoje blistavo čelo ogrnu
mrakom; tada se ono okrutno doba
poboja vječne noći, jer sve nam je slalo
nemile znake: zemlja i more, zavijanje
pasa i gukanje zlokobnih ptica. Koliko puta vidjesmo kako visoka Etna
kipteć provaljuje iz svoje žarke utrobe
te vrtloge plamena, potoke rastaljena
stijenja valja i nosi dolje, na njive
Kiklopove. A širom germanskog neba
začu se zveket oružja i čudan potres
uzdrma Alpe. Iz mira svetih šuma
javi se jauk straha. U tminama noći
vidjesmo grdne utvare. Divlje zvijeri
zboriti počeše – o kakve li jeze! stadoše rijeke, na mnogim mjestima
zemlja se otvori, čak i bjelokost u hramu našem ganuta bi i proli suze,
a mjed se hladna znojiti poče. Bog rijeka, Eridan, nabuja iz svog korita
i divlje bujice, u bijesu, valjahu preko polja
drveće šumsko i štale i mirnu stoku.
Utrobe žrtava nisu prestale davati
prijeteće znakove; iz česmi, u ono doba,
tekla je samo krv, a gradovi naši, noću
slušahu kako daleko kurjaci viju.
Nikad iz vedra neba ne pade toliko gromova, nikad ne zasja nad nama
toliko strašnih kometa.
(Preveo Miličević Nikola)
Jesenski plodovi
Jesen obilne plodove daje. Tad grozdovi slatki
zore visoko na prisojnim brežuljcima, dok se u domu
o vrat starijih mila vješaju djeca i poljupce traže.
Skromnost vlada u čistoj kući.
Kravama puna su vimena, sva nabrekla od mlijeka,
dok se jarići igraju i u bujnoj travi
jedan drugog rožićima bodu.
Ratar svetkuje blagdan i ležeć u sijenu uz oganj,
što gori na oltaru, dok ukućani krčage pune,
da tebi, Leneju, zaštitniče vina, domaćina žrtvu lije
i zahvalan zaziva tebe, pa onda pastire potiče
da se natječu u bacanju koplja blizu granata brijesta.
Eto, sad oni obnažuju tijelo,
gle, sad će početi ratarske borbe i takme.
Tako su živjeli stari Sabinci u doba davno,
tako je nekoć u ljubavi s bratom i Rem živio svojim.
Na taj je način življela i Etrurija, jedino tako
slavna je postala, dok Rim je, grad najljepši na svijetu, procvao na sedam brežuljaka, što ih je ogradio bedemom jednim.
Tako je nekoć zlatovjeki Saturn živio na zemlji,
dok Jupiter zavladao nije, dok još bezbožni ljudi
volove klali ni jeli meso njihovo nisu,
dok još uho čulo nije zvuk ubojne trube
ni zveket s nakovnja tvrda,
na kome su mačeve kovali ljudi …
(Prevoditelj: Smerdel Ton)
Dunjalučar 