Michel de Montaigne: O dokolici i dangubljenju
Kao što vidimo da na zemlji dugo ostavljenoj na ugaru, a koja je inače i rodna i plodna, raste na stotine tisuća divljih i beskorisnih trava i da je, ako je hoćemo iskoristiti, valja težiti i zasijati dobrim sjemenjem kako bi nam bila od koristi; i kao što vidimo da žene same donose bezoblične komade mesa, ali, da bi došlo do dobra i prirodnog roda, valja ih oploditi drugačijim sjemenom: isto je i s duhom. Ako ga ne zaokupimo nekom stvari koja će ga obuzdati i umiriti, on će se bez reda prosipati amo tamo po poljima pustih misli:
Sicut aquæ tremulum labris ubi lumen ahenis
Sole repercussum, aut radiantis imagine Lunæ
Omnia perolitat latè loca, jámque sub auras
Erigitur, summique ferit laquearia tecti.
…kao u posudi s vodom što lomi se svjetlost sunčana
ili treperava zraka što mjesečeva odsijeva sjajna,
amo i onamo skače, te časak spram neba se vine,
časak u visokom domu na stropu zablista i sine.
Vergilije, Eneida, VIII)
A nema te ludosti ni sanjarije koju on neće u tom nemiru potpaliti.
Velut agri somnia, vanae Finguntur species
Kao što bolestan čovjek sanja kujući lude tlapnje.
Horacije, Ars poetica.
Duša koja nema utvrđena cilja – gubi se: jer, kao što je kazano, biti posvuda isto je što i ne biti nigdje.
Kad sam se nedavno povukao u mir svojega doma , čvrsto odlučiv da se ni u što neću miješati i da ću u miru i daleko od svega proživjeti ono malo vremena koje mi je preostalo, činilo mi se da ne mogu učiniti veći dar svojemu duhu nego da ga ostavim da u pravoj dokolici planduje i da bude zaokupljen samim sobom; a nadao sam se da će mu to odsele biti lakše, budući da je s vremenom postao staloženiji i zreliji. No, nalazim ovo:
Variam semper dant otia mentem
Besposlica razgoni duh na sve strane.
Lukan, Farsalija, IV.
A meni se upravo obrnuto čini da se duh poput konja koji se otrgnuo konjaniku prepušta sam sebi i juri sto puta brže nego bi ijedan jahač to od njega iskao, a u meni izazivlje toliko himera i strahovitih prikaza, koje su jedna gora od druge i koje mi se nameću bez reda i svrhe, pa sam ih tada, kako bih u miru mogao sagledati svu njihovu ludost i čudnovatost, počeo popisivati, vjerujući kako ću s vremenom njima posramiti vlastiti duh.
Izvor: Michel de Montaigne: Eseji
Dunjalučar 