Pustara: Plačljiva magla vječitoga nestajanja
„Nova pjesma o propuštenom trenutku u kojemu se moglo postati slobodnim, sretnim bićem, uronjena u ironičnu socijalnu analizu poslijeratne tranzicijske stvarnosti na provincijskom rubu Europe“ je priča Pustara u knjizi Ubožnica za utvare, autora Delimira Rešickog. Snažan emotivni naboj koji dolazi do najskrovitijih predjela čitatelja, potiče na kreiraje osebujnih vizualnih slika snažne metaforike. „Pustara“ postaje motiv za kojega se vežu pozitivne konotacije. Nedohvatno dobro koje može biti utvara, sjena, prašina, iluzija u kojoj prestaju sve iluzije u kojima živimo i kakvima se predstavljamo.
Pustare ogoljuju i pružaju utočište za sva djela i misli kojih se moramo odreći kako bi zadovoljili konvencionalne norme svakodnevnog života. Iako se pustara nerijetko manifestira u „najstrašniju od svih mogućih tamnica“ opet biva jedinom prostorijom u kojoj se ne gušimo, čije zidove i ograde možemo srušiti, gdje ne moramo biti ukalupljene ličnosti. U pustari živi izgubljeno vrijeme, vrijeme koje smo htjeli, a nismo smjeli iskoristiti za život oslobođen ropstva jeftinim varkama. Stoga, „pustara je vječiti paradoks s teškim, omamljujućim, bolnim mirisom zauvijek izgubljenoga spokoja…“ Iza pustare se kriju napuštene ruševine okovane u „plačljivu maglu vječitoga nestajanja“. Međutim, magla se ne dohvaća uzaludnih i tužnih osjećanja, neizgovorenih riječi. Poetski diskurs se nastavlja pripovjedačevim glorificiranjem smrti koju je dijelio s voljenom osobom u grmu bazge gdje im je pustara donijela jedinstveni večernji zrak i priliku da ga zajedno udahnu.
Pripovjedač se identificira kao netko koga su „teško izdale i iznevjerile riječi“. Zbog jednog kobnog prešućivanja, ispašta cijeli život i nikako ne može iskoračiti u budućnost zbog ondašnjeg nedostatka hrabrosti da dodirne ruku za kojom je žudio, s druge strane drvenog stola. Iako je prepreka između njegove i ruke Drugog bio teški, drveni stol uz koji u ovom kontekstu, ta drvenost je asocijativno maksimalno pojačana, da ga nije izdala hrabrost, nadrastao bi sebe i dosegnuo priliku, pustaru, ruku, život. Šutnja i odgoda bile su racionalna opcija. Čekanje boljeg trenutka, boljih riječi rezultiralo je samo „krupnim kapima znoja koji mi se nemilice cijedio niz lice i leđa, samo još dodatno pojačavajući tu tešku, gorku nelagodu.“ Strah koji ga je obuzimao od gušenja u neizgovorenim riječima naturalistički se manifestira iz psihičke u fizičku borbu za preživljenjem trenutaka spoznaje o propuštenom.
Kasnije, kad izgovara sve željeno, na putu do njezinog uha, riječi se gase, nestaju u tami, „poput dalekih svjetala noćnih lampi u rukama umornih poljara, kada netragom blijede“. Pripovjedač neprestano sanja kako visi na krovu jedne zgrade u bijegu od nekih nedefiniranih ličnosti. Strah vlastitog nestajanja, rezigniranost u nevješto izvedenom pokušaju spašavanja jednaki su osjećanjima pri pokušaju za reći bilo što izvan „mrtvoga govorenja“, rutine svakodnevnoga. „Taj osjećaj umora u mojim rukama u tome snu nije, sada to tako dobro znam, bio ništa drugo negoli ovaj vječiti osjećaj na vrhu jezika, taj vonj truleži u vlastitim ustima, koji sam morao podijeliti sa svim u životu izgovorenim riječima“. Autor iznosi važnu bilješku za razumijevanje odlomka o pripovjedačevom snu. Ističe da jedina stvarnost u kojoj ništa nije slučajno je upravo ono što joj je najudaljenije, „ono što slutimo, izvan jezika i izvan riječi, u snovima“.
U snovima je kao i u tekstu „sve moguće, koliko i nemoguće“. Autor izlaže čitatelja tupom osjećaju propuštene prilike. S jedne strane Pustara stvara čežnju za boljim životom, a s druge ljudsku slabost, „koja na koncu ostavlja samo gorak okus promašenosti“. Autor upućuje na porazan zaključak o tragičnosti ljudskog bitka. Pripovjedač djeluje kao emanacija romantičnog lirskog subjekta koji ironijom na društvenu situaciju vremena u koji je smješten, stvara distancu. U pustari, jedinom dobrostivom svijetu, stvarnost je u snovima obuhvaćena nadrealističkom tehnikom pripovijedanja. Polifonični pripovjedač se u Pustari dotiče i obiteljske tragedije, polaganog majčinog odlaska, prvo psihički, potom i fizički, očevog bijega zbog straha od suočavanja sa tugom i prazninom.
U pustari i u njezinim ruševinama se krije kaotično majčino djetinjstvo kad su joj ubijeni roditelji pa pripovjedač nikad tim ruševinama ne prilazi do kraja. Podsvjesni otpor i strah od suočavanja s majčinom tragedijom, nakon njezine smrti manifestira se u želju za ostankom na mjestu njezine patnje i molbom za oprost. U listu akacije koji iznenada slijeće na sjedalo njegovog auta, osjeća majčinu prisutnost i strujom svijesti odlazi u djetinjstvo kad bi ga majka, poput tog lista, nježno milovala pred san.
Autorica: Marija Pavković
Upute na tekst:
Delimir Rešicki: Ubožnica za utvare.
Dunjalučar 