Poezija Patrika Weissa, iz zbirke poezije Tamo gdje bogovi odlaze da umru, Split 2021.
– Posvećeno Bogu, neprijateljima i ponekome
Nebeska kapa
Meni je hladno na zemlji
I žedno
I gladno
I mršavo
I nezasitno
I naprasito
I neprijatno
I neimaštinski
I lažno
I svestrano
I tužno
I žalno mi je
I bolesno
I oduzeto
I gnjilo
I kvarno
I neprekidno mi je
I neupitno
I nespokojno
I nejasno
I nužno mi je
Opstati
Iako ni sam
Ne znam zašto
Entelehija
Ako želimo biti bitni ljudi
Moramo se baviti bitnim
Pivom vinom rakijom
Hostijom umočenom
U vlastiti gustu krv
Što se polako cijedi
Niz naše krnje crne zube
Preko suhih ispucanih usana
Sve do koraka
Koje nitko neće pamtiti
Tamo gdje bogovi odlaze da umru
Ima pametnih kod nas u Croatiji!
Eno ih razasutih
Po podstanarskim bibliotekama
Papirnim ostrvima antikvarijata
Gdje ne lete albatrosi
Niti se izmjenjuju sezone.
Pakost je znak prešućenog
Kojim se hrane, daruju
Kote kao trakavice.
Oblak misli se nadima.
Prasnut’ će u zoru kao utroba
Skotne kuje.
Nerod gmiže niz aleju
Zaslužnih građana.
Anonimnost je sveto ime
Boga laika.
Život seli svoje prnje daleko
Od smrdljive masne tinte.
Život je drugdje kada te nema;
Zaokupljenog umiranjem.
Neživljenjem.
Kamov se stidi,
Eto ovdje – pored rijeke.
Zakopčava dugmad;
Obara metalne oči.
Sram je miris nevinih pizdi
Koje su utjelovile genije.
Groblja cvjetaju.
Pelud leta zrakom
I ulazi u nabubrene nosnice
Ponosnih akademika.
Smrt je šef kuhinje.
Alkibijad.
Sofist s maskom Sokrata.
Susret
Bože,
Sreli smo se jednom na ovoj planeti zvanoj Zemlja
I tko zna gdje ćemo se opet sresti
Ti mrtav i beskrajan
Ja živ i skučen
Tko zna koja svevišnjost jača od nas
Koja podlost
Opet će nas zbližiti poljupcem
U još jedan bezdan
Međusobna prostojanja.
Ali…
Može se filozofirati prazna želuca, ali…
Može se u kazalište u dronjcima, ali…
Može se prisilno uzeti nečija nevinosti, ali…
Može se pucati civilu u potiljak, ali…
Može se biti samoprozvani mudrac, ali…
Može se reći za Sunce da je vodik, ali…
Može se biti zaljubljen, ali…
Može se vjerovati u čast, ali…
Može se govoriti o jednoj prirodi, ali…
Može se razgovarati s bilo kime, ali…
Može se govoriti istina, ali…
Može se zaboraviti, ali…
Može se prisjetiti, ali…
Može se živjeti vječno, ali…
Može se umrijeti za nekoga ili nešto, ali…
Može se roditi dvaput, ali…
Može se Bog skinuti s neba, ali…
Može se….
Ali…/Ali…
Dar i nagrada
Kreše Bog s neba
Strujanje
Našeg nadanja
Promrzle su nožice
Umrle sestrice
U potiljak se puca
Lišenima određenja
Nesvijest svijesti
Koprca se u uzavrelu
Razmišljanju o boljem sutra
Bilješka o autoru:
Patrik Weiss rođen je u Rijeci 1996. godine. Filantrop. Trenutno je nitko i ništa, a negdje duboko u sebi priželjkuje da to i ostane. Nema pojma kako će se nakon faksa prehranjivati. Objavljuje poeziju i eseje u raznim Internet časopisima i na raznim portalima posvećenim književnosti. Ne preferira određen stil, zalaže se za slobodu izraza i inovaciju u pisanoj riječi. Osim poezije i eseja, piše i kraću prozu te drame. Obimnije prozno djelo je međutim u planu, no vrijeme ga uvijek uspije pretječi. Do sada je objavio sedam knjiga poezije. (Šutnja je zlato i ostale životne laži 2017.,Redak, Purpurni oblaci 2018.,Redak, Le Nouvel Etat 2018., Redak, I papiga može ponavljati 2018. UNSP, S kandžama na očima 2019. Redak, Anđeo u kamenolomu 2020., -pobjednički rukopis u sklopu Troknjižja izdavača UNSP, Tamo gdje bogovi odlaze da umru 2021., Redak ). Životni san mu je postati bébé terrible književnosti, a isto tako zna da se to ne postaje. U suštini, onaj koji se osjeća kao apatrid s koferom punim riječi.
Dunjalučar 