Dario Džamonja: Slutnja
Kad bude ponoć i kad svi budu pozaspali po krevetima podu ili stolu pijani otvorit će se slika past će boja i ostat će sama sjenka neće biti nikakva zvuka niti glasa jer su krovovi nijemi i neko će htjeti da se prene ali neće moći jer sobu je napunila sudbina i sjećanja padaju sa stropa tijelo počinje da drhti mozak računa samo vrijeme da li će biti sekunda ili dvije ili deset da li će biti dugo ili kratko i da li će se glava odvojiti od tijela još ne misliš šta će roditelji i prijatelji misliš samo da li ćeš vikati ili pustiti da drugi naslute samo…
mišići zadrhtali i oslonio si se da se digneš a ona je tako blizu tu je korak do prozora…
nećeš nije ti vrijeme još nisi ispričao priču.
Šta je pisalo na papiru što su ga našli stisnutog u ruci nekog ludaka što je visio obješen o prozoru svoje sobe:
Užasnut će se mnogi kad se knjiga otvori
sitno pisana rukom luđaka i jednog iz ponora koji razbi
crna okna i nađe snage da zagrize plodove
pakla da bestjelesan i besmislen i bezduševan i bez
ljubavi i bez mržnje i bez običaja prigrli
svijet i da ga ljubi bez ljubljenja…
Užasnut će se mnogi kad se knjiga otvori
i trčaće preko posivjelih polja odvraćati pogled od
ogledala stajati usamljeni na brijegu misliti da ih stranica neće stići i da će nastaviti
kao što su navikli…
(Ovo nije ni prijetnja ni opomena. Obećanje je ovo.)
Izvor: Dario Džamonja: Ako ti jave da sam pao.
Dunjalučar 