Proza: Luka Bošković, Tanat, poglavlje VII, Prosvjetljeni II

John William Waterhouse, San i njegov polubrat Smrt, 1874.

Tanat, poglavlje VII
Prosvjetljeni II

Na koljenima je klečao ispred kapije gradskog groblja pokušavajući shvatiti šta mu se desilo sa rukom.  Ono, sakriveno imeđu visokih zidova i gustih rešetki, je ponovo bilo mračno i tiho: Nijedna silueta ni bilo kakav sjaj se nije javljao u svijetu preko kapije, a ni on sam nije tu tišinu razbio kad mu je šaka samo nestala sa ruke. Prišao je ponovo kapiji, ali ovaj put lagano i sporo. U sebi je molio Boga za oprost. Prekršio je Njegovu jedinu zabranu i sad je zbog tog čina ostao bez šake. Po mislima je preturao sve moguće posljedice ovog čina. Da li je već upropastio plan koji je osmislio? Hoće li i arheolog biti rasječen kad prođe kroz kapiju? Koja je bila ona prokleta žena što ga je navela na direktnu pobunu protiv njegovog i jedinog Boga? Taman što je spazio da njegove šake nema nigdje na tlu, teško crvenilo se spustilo preko njega kao zavjesa koja označava kraj pozorišne predstave.

Nešto je ga zgrabilo za ruku i on se počeo trzati. „GRA!“, „GRA!“ je prozvonilo njegovim ušima, tri puta. „Ona žena se vratila da me ubije! Bogu se nije svidjelo prekopavanje Gradskog groblja! On mi ju poslao da na meni pokaže zašto je zabranu stavio i sad me uzima i odnosi!“, u panici koja ga je uhvatila je pomislio i na kraju se uspio otrgnuti od ruku te proklete žene. Ali kad je došao sebi, shvatio da je da nije Crvenokosa došla po njega, već ona doseljenica, od svih ljudi, ta vampirica ga je pronašla ovakvog.

Zatražio je od nje da baci krpu na pod. Sam će se očistiti od krvi. Čuo je priče o njoj, čuo je od ljudi iz svog Hrama kako se ona zagleda u ruke svojih učenika kad jednim nemarnim potezom skalpela probiju kožu i kako se njen pogled smrči u neku potisnutu žudnju kad kap krvi padne na pod. Sad još treba da ona njegovu krv pokupi i da se njome hrani ili da je koristi u njene crne magije. Čuo je kakve je slike ranije slikala. Zna da ih drži zaključanim u svojoj Akademiji.

Kupovinom u Krin antique shopu pomažete razvoj Magazina Dunjalučar

„Vi ste onaj luđak iz Hrama?“, to su prve riječi koje mu je progovorila.

„Luđak?! To može samo neki demon poput vas misliti za mene. Ja sam duhovnik! Ja sam na svetoj misiji pronalaska Boga..“, sa razlogom se on iznervirao

„A ja sam večeras na misiji da naslikam nešto što nikad niko nije vidio. Putevi su nam se susreli, željeli vi to ili ne“, primijetio je blagi osmijeh na njenom licu.

Nije porekla da je demon. Crvenokosa ga je navela na grijeh i sad je zbog svoje greške privukao demona koji će ga navoditi da stupi dublje i dublje u grijeh, sve dok od njegove duše ne preostane ništa. Morat će biti oprezan. Morat će demonu pokazati da neće moći njega izmamiti iz svetosti, inače će se vraćati i vraćati.

Demoni ne mogu prelaziti granice svojih okova ukoliko ih čovjek ne pozove. Ponudio je da ona prošeta sa njim nazad do Hrama. Demoni ne vole loviti jače od sebe i u napad će krenuti čim plijen pokaže slabost. Naglasio je da ne smije biti dodira, već samo priča, riječi i ideje. Tako će moći dokazati da iskušenje njemu ništa ne znači i da je ovo samo bio izuzetak od pravila, ne početak njegovog novog života nekakvog pobunjenika. Boga će otkriti i on će protjerati demone iz Tanata. Zato on mora sad biti jak, pametan i pokazati Umjetnici da nema kod njega ništa tražiti.

„Znate, Oče, ja sam dva puta u životu umirala. I oba puta sam se vraćala među živima“, ona je počela razgovor, „Može se pronaći malo ironije u svemu tome. Umjetnici vrijede samo kad su mrtvi. Tokom života samo povećavaju svoju vrijednost i onda kad umru njihova vrijednost dobije cijenu. Koliko su tokom života ostvarili, toliko će cijena rasti dok odmaraju. Dva puta umrla, dva puta vraćena u život. Taj vaš Bog kao da mi poručuje da nisam toliko vrijedan umjetnik ili mi samo ne dozvoljava da umrem, pa me vrati nazad da opet radim i radim bez odmora“, on joj je pogledao u lice dok su hodali, i uprkos melanholičnim riječima, na njenom licu je bio blagi osmijeh.

Primijetio je i da joj koža postaje crvenija, da joj se prednji zubi razdvajaju i između njih da rastu kljove, ali ona kao da nije primijetila, samo je nastavila govoriti istim melanholičnim tonom: „Propovjednici su bezvrijedni i mrtvi i živi i zato dok su živi govore da sebi stvore privid vrijednosti“, glava joj je postala potpuno crvena i kljove su razdvojile njene usne. Nije bio samo jedan par kao u divljih svinja, već su u parovima izbijali kroz obraze, između drugih zuba. Njen glas je bio poprimio gruboću bijesa, „Prosvjetljeni, luđače, da li si ti umjetnik ili si samo propovjednik?“

Tokom tih nekoliko sekundi između njenog pitanja i njegovog odgovora protegle su se sve sumnje koje je imao, svi neuspjesi u traganju, u dosadnu svakodevnicu Tanata gdje se nikad i ništa neobično ne dešava. Sjetio se i groblja u koje niko nije zalazio i zabrane. On je prvi koji je pokušao tu zabranu prekršiti i sad, evo, ostao je bez šake. Pogledao je u patrljak, glatku kožu preko rane iz koje je makar kost trebala da viri. Sjetio se i Crvenokose koju je skoro zaboravio i ljubičaste siluete. Ipak u njegovom životu ima čuda. Nisu to bile samo lažne riječi starijih ljudi čije priče su ostavljene na pamćenje, a koje se ne mogu potvrditi. Čuda ima i on nije luđak.

Sa vraćenim samopouzdanjem je deklarativno pojasnio demonu čitav svoj plan. Sjetio se da i đavla mora tretirati kao sebi ravna, inače će ga prevarati u njegovoj zabludi ili zavesti u njegovoj slabosti. Iskusio je strah i zamalo odustao, sad samo mora paziti da previše ne bude uvjeren u uspijeh iskopavanja Gradskog groblja i demon će biti otjeran. Ona noćna mora usana i zubi što je maloprije bila glava Umjetnice je završila i ponovo je vratila svoj oblik.

Ispričao joj je sve šta mu se dogodilo. Možda će mu ona kao demon moći na bilo koji način naslutiti rješenej nedoumica o tome ko je Crvenokosa. Da li dolazi od Boga ili dolazi protiv Njega. Demon želi sliku neku, to mu Prosvjetljeni može i dati bez da sebi zgriješi, a demoni ako dobiju nešto, daju istom mjeru i nazad.

„Mračna strana, litica, Vrana ubija Sovu“, mislio je za sebe, „ovaj demon zna koliko i ja znam. Znači ni Crvenokosa ni ona ljubičasta izmaglina nisu iz njenog svijeta tame. Možda se ipak približavam Bogu i on me sad testira da potvrdi moju vrijednost. HA! Ja luđak! Propovjednik sam, ali nisam bezvrijedan. Bezvrijednim ljudima se ne dešavaju ovakve stvari“

Dok je sebe tješio, nije zapazio novi, treći, kez na licu Umjetnice. Ona kao da mu je čitala misli. Ili se možda samo osmjehnula zbog Obješenog Mjeseca. Čula je jednom priču da ljudski životi su toliko grozni da ni Mjesec okružen zvijezdama nije mogao podnijeti ono što na Zemlji vidi.  Tako su nastali i oblaci i kiša. Mjesec plače zbog grozota što se na Zemlji dešavaju i kad se isplače, oblacima sakrije pogled da makar nakratko osjeti stanje sreće. U međuvremenu Sunce sve to bijesno promatra.

„Znate, Oče, vjerujem da bi bila lijepa slika o Suncu i Mjesecu kao dvoje ljubavnika. Mi kao njihova nestašna djeca na Zemlji oko kojih se oni prepiru. Toliko ne valjamo da nas oni u smjenama čuvaju. I jednog dana Mjesec više ne može izdržati da gleda u šta su se njena djeca pretvorila i odluči dovesti tugu kraju. Ne znam da li vam ovo išta pomaže da razotkrijete značenje onoga što ste u Hramu vidjeli“

Prosvjetljeni je ove riječi uzeo sa zrnom soli. Demon ne može odoljeti, a da ne zavede čovjeka na pogrešan put. Možemo se nadati da će naš propovjednik shvatiti da je ključ misterije u njegovoj sumnji dok za njega ne bude prekasno.

Stigli su do Hrama i pozdravili se. Jedna nezgoda se desila jer junak ovog poglavlja je zaboravio na svoju situaciju sa rukom i svoju kapu je oborio. Ni ne znajući, Umjetnici je onim što joj je pokazao na svojoj glavi dao još jednu sliku, a svi osim Pigmaliona znamo da demoni vraćaju istom mjerom.

Prosvjetljeni je iz Hrama pratio Umjetnicu kako se zadovoljno vraća kući. Mislio je kako je dobro razriješio situaciju;, između redova je saznao neke stvari o prirodi Crvenokose. Radovao se dolasku arheologa i otkrivanju misterije Gradskog groblja. Kako je počeo misliti o tome koga će pronaći u mauzoleju, odnosno da li će tu pronaći ono o čemu je pisao jedan ludi arapski pisac u svojoj knjizi, iz daljine je vidio glavu Umjetnice kako se okreće poput sove. Preko cijelog njenog lica su se pojavile usne, zubi i jezici koji su mlitavo pokušavali okusiti mjesečinu. „Za sve ono što će se desiti, Prosvjetljeni luđače, ćeš biti ti kriv“.

Prosvjetljeni je zalupio vrata Hrama i otrčao je do podruma gdje je sakrivao knjigu zbog koje je godinama razmišljao kako da zaobiđe zabrane grada Tanata. Nije se ni osvrnuo kada je čuo dreku svana ni pozive za pomoć.


Bilješka o autoru:

Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci  mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤