Ingmar Bergman: Život i film
Čim netko stekne slavu, počne se obično govoriti više o njemu kao o osobi nego o onome zbog čega je slavan. Pa i kada se stane raspredati o ovome drugom, ono se toliko objašnjava onim prvim (to jest: samim osobitim osobinama izuzetne osobe), da se opet vrtimo okolo biografije umjesto da doznamo nešto i o djelu, po sebi i za sebe. A naravno, nigdje to nije tako često i u tolikoj mjeri slučaj kao u nametljivom svijetu najmlađe umjetnosti filma. Dogodilo se isto i sa švedskim meštrom filma Ingmarom Bergmanom , i to u možda drastičnijem obliku nego kod bilo kojeg od njegovih suvremenika iste ili slične veličine (na primjer: Federica Fellinija, Michelangela Antonionija, Luisa Buñuela, Roberta Bressona i Alfreda Hitchcocka). Uostalom, i sam je Bergman svojim životom i svojom najužom okolinom pridonio tome. Obrativši se filmskim priručnicima i sastavima ozbiljne ili senzacionalističke naravi koji se bave filmistikom, lako ćemo doći do Bergmanova curriculuma vitae.
Ingmar Bergman je rođen 14. VII 1918. u Uppsali. Maturirao je 1937. Zatim je, poslije ljetne vojne službe, počeo studirati povijest književnosti na Visokoj školi u Stockholmu. Za vrijeme studija dolazi u dodir sa studentskim udruženjem koje djeluje među djecom i omladinom (Master Olofs-gården). Tu je bilo i amatersko kazalište. Bergmanu omogućuju da ga vodi i u njemu izvodi što mu se svidi. U komadima koje režira igra i sam, ali samo za nuždu i sporedne uloge.
Prvi mu je uspjeh režija Macbetha 1940. Želeći se posve posvetiti kazalištu (a već je i rat počeo), prekida studij). Radi tada u vrlo teškim uvjetima, jer je još daleko od toga da pridobije publiku, a značajna pohvala kritičara mu nije bila dovoljna. Životari obavljajući sitne poslove, kao asistent režije u Operi, pa i kao šaptač. 1942. godine odlazi u zavičaj, u bakin ljetnikovac u Dalarna, te dovršava komad Kaspers död (Kasperova smrt). A zatim piše u nizu sedam ostalih komada, od kojih se izvodi na daskama samo Tivolit. Međutim, nakon izvedbe Kasperove smrti, čuveni švedski kritik Sten Selander pozdravlja 24-godišnjeg autora i njegov komad, što je bila dovoljna preporuka da ga pozovu na suradnju u Svensk Filmindustri. Bergman stječe stalno zaposlenje i visoku plaću kao asistent režije. 1943. godine snima mu se film Hets (Tortura).
Postaje šef kazališta u Hälsingborgu; 1946, u dvadeset i osmoj godini, prelazi na istu dužnost u Göteborg: 1957, dobija u Cannesu nagradu za film Det sjunde inseglet (Sedml pečat) i 1958. za Nära livet (Rub života), a iste godine na Berlinskom festivalu filma nagraden je za Smultronstället (Šumske jagode). Zanimanje za njegove filmove se širi i na sjevernu Ameriku, gdje 1960. dobija Oscara za Jungfrukällon (Djevičanski izvor), kao i na južnu Ameriku, gdje dobiva prvu nagradu na festivalu u Sao Paolu već 1954. za Gycklarnas afton (Veče komedijaša). Koliko su se za Bergmanove filmove zagrijali u Latinskoj Americi dokazuje i prva kompletna monografija o njemu i njegovu radu koja izlazi u Urugvaju 1957. Godine 1960. Bergman postaje redatelj kraljevskog kazališta (Kungliga dramatiska teatren) u Stockholmu.
Počinje živjeti raskošno, protiv čega se nekada silno bunio, Putuje svijetom, novine ga razglašavaju. Najzad je on jedna od pojava koje traži i promiče tvornica snova i reklama… Istodobno s Bergmanovim prodorom u sjevernu Ameriku, slabi zanimanje za njega kod Francuza, koji su ga prvi otkrili i najushićenije promicali njegove filmove. Međutim, kada se činilo da najviše pažnje u filmskom svijetu privlače Poljaci, Japanci i francuski novi val, Bergman još jednom pokazuje da umije iznenaditi, načinivši Tystnaden (Tišina) 1963, film koji je ubrzo izazvao isto toliko oduševljenja koliko i napadanja, kako kod kuće, u Švedskoj, tako i vani, u svijetu.
Svi ti podaci mogu imati stanovitu obavještajnu vrijednost, kao i još dosta toga, što bi se – kao i ovo moglo posuditi iz monografije od nekih dvije stotine stranica, koju je Bergmanu posvetila Marianne Höök. Vjerojatno je slično i s nekim drugim podacima. Značajno je, na primjer, što je Bergman odrastao u svećeničkoj kući (otac mu je, naime, bio pastor), u društvu s jakim konzervativnim težnjama, kao i to da se već u najranijem djetinjstvu igrao laternom magicom ili što je odrana bio poklonik glazbe. Uz to ne postoji nikakav razlog da se pređe i preko takvih zanimljivosti (kad već pomenuta autorica upravo laboratorijski uznastoji oko njih) kao što su da Bergman u studentskom krugu upoznaje svoju prvu fatalnu ženu Rut Köhler, koja je između ostalog bila i španjolski ratnik, pjesnikinja, živjela s mafijom na Siciliji, boravila u francuskom klosteru, ili da 1943. upoznaje Else Fisher, te stupa s njom u crkveni brak. Taj se maritomartyrium odvija dalje tako, da kad mu ta supruga oboli, dolazi na njezino mjesto druga, Ellen Lundström. Tu, zatim, oko 1950. ostavlja sa četvoro djece i zamjenjuje je novom, Gun Grut, a nju 1959. pijanistkinjom Käbi Laretei… (…)
Izvor: Bergman Ingmar, Filmska trilogija, pogovor napisao Tomislav Vladan.
Dunjalučar 