Proza: Mirza Herco


Murad

Sjećate li se Proklete avlije? Sjećate. Da. Ne. Niste čitali. Šta će tvoje oči na ovome tekstu?! I dalje čitaš. Ivo Andrić se zarovio u historiju i iskopao Džem-sultana. Njegove ime će uskrsnuti u seriji Veličanstveno stoljeće, ali nije bitno za ovu priču. Tako ja iskopah Murada IV listajući povijest osmanske dinastije. Možda bi se mogao izgraditi kakav historijski roman iz ovoga, ali ne bi nosilo isto značenje.

Dakle, Murad  je bio sultan carstva Ertugrulova sina Osmana Gazija od 1623. do 1640. godine, i mnogi će reći da je to bio „labuđi pjev“ Osmanskog carstva.

  Bio je sin sultana Ahmeda i sultanije Kosem. Da, onog Ahmeda pred čijom se džamijom fotografišete kada otputujete u Istanbul. Sultan Ahmet je jedan on najoznačavanijih na facebook i instagram profilima. To je onaj sultan koji je ukinuo pravilo ubijanja vlastite braće na dan dolaska na prijesto. Bio je blag sultan Ahmed, ali neću pričati o njemu.

Da, sin je one sultanije po kojoj snimiše drugi dio serije Veličanstveno stoljeće. Snažna žena je bila sultanija Kosem, ali neću pričati o njoj.

Kupovinom u Krin antique shopu pomažete razvoj Magazina Dunjalučar

Doveden na vlast, kako to ljubitelji intriga vole, zavjerom, kada je imao 11 godina, ni kriv ni dužan, a nakon smrti njegova oca vladaše dva sultana, njegov amidža i njegov brat, sve nepodnošljiviji od nepodnošljivijeg. Jednog ukloniše u Kafez a drugog smaknuše. Jedan od njih bi Osman II. Zvuči li poznato? Onaj čija se propast opjeva. Onaj koga ubiše janjičari. Murad je dugo bio pod kontrolom svoje majke koja je, u suštini, bila vladarka. Carstvo je padalo u anarhiju, Safavidi napali, a u sjevernoj Anadoliji izbili nemiri. Odlučio je uzeti moć u svoje ruke bojeći se sudbine svoga brata. Tako je likvidirao i svoga zeta, Kara Mustafa-pašu zbog „kršenja Božijih zakona“.  

Korupcija je rasla za vrijeme njegovih prethodnika i odlučio je likvidirati sve službenike na koje sumnjao da su korumpirani. Tako mnogo njih strada (i više nego što misliš).   

Lično je pogubio velikog vezira Topal Redžep-pašu.

Preko noći su nestajale vojne jedinice koje su prijetile pobunom osobno nadzirući izvršenje kazne.

U Anadoliji je pogubio mnogo onih (i više nego i pomišljaš) u koje je sumnjao da su pobunjenici preko svojih špijuna i dželata.   

Predvodio je svoju vojsku u ratovima na Kavkazu i u Mezopotamiji. Izvori kažu da je nakon zauzimanja Bagdada, smaknuo je vojnike koji su pobjegli sa bojnog polja. Zamisli broj? Zamislio si. Veći broj dezertera od tog broja kojeg si zamislio je ubio. U Istanbul se vratio vodeći perzijske komandante zatvorene u kavez i vezane lancima.

Sultanov muzičar je obezglavljen jer je svirao perzijsku muziku.

Strašan je bio sultan Murad. Opisivali su ga kao veoma visokog i jakog. O njemu je pisao Evlija Čelebija i naveo je kako je jednom rukom nosio buzdovan težak 60 kilograma. Drugo njegovo oružje je bio mač težak 50 kilograma koji se i danas čuva u Topkapi palači. Da li mu je stvarno trebalo takvo oružje?  

Brutalan je bio sultan Murad.

Murad je zabranio vino, duhan i kahvu u Carstvu. Lično je patrolirao ulicama Istanbula, obilazeći i najgore krčme sprovodeći svoju naredbu. Činio to demaskirajući se i vlastitim rukama obezglavivši kršitelje zakona.

Historičari, uključujući Halila İnaldžika, navode da, iako je bio nemilosrdan u zabrani alkohola, Murad volio piti vino. „Jedini način da spasim moj narod od vina, jeste da ga sam popijem“, navodno je rekao sultan Murad.

Priča se da je mrzio žene (kažu da je zato kriva sultanija Kosem). Prenosi se da je prisiljavao žene iz svoga harema da gole skaču u napunjen bazen. Rodiše mu trinaestero djece. Da li je mrzio žene sultan Murad?

Sultan Murad je umro od ciroze jetre u 28 godini života. Da li zbog vina ili zbog hepatitisa-C kojeg je dobio tokom pohoda na Bagdad?

Sahranjen je u haremu Plave džamije. Kada se označavate, pazite da ne označite i Murada i ne pušite, ne pijte kafu jer njegov duh luta ulicama Istanbula…

Halt! Halt!

I

Šljivovica. Jabukovača. Krúška.Višnjevača. Dunjovača. Orahovača. Medovača. Lôza. Travarica. Viljamovka.

II

Bila je Habzburška Monarhija. Jednog dana su došli u Bosnu koja upamti plamen, glad i bolesti. Onako kako pouzdani Nikola Lašvanin napisa: “Jiđahu resu lipovu, z drvja koru, vinovu lozu, pse, mačke; u Sarajevu, kažu, izidoše dica mater mrtvu, u Banjoj Luci koga bi obisili bi ga gladni ljudi svega izili“. To se desilo prije 350 godina.

Drugog dana opet dođoše u Bosnu, ali ne odoše dalje od Banje Luke. Mnogo ih posija kosti po zemlji bosanskoj ostavljenoj od sultana Mahmuda. To bî prije 280 godina.

Trećeg dana dođoše i ostaše 40 godina pod malo drukčijim imenom. Mnogo Bosanaca posija kosti po frontovima propadajuće K. und K. Monarhije ginući za cara Franju Josipa. To bî prije malo više od 100 godina.

Četvrtog dana dođoše, otvoriše banke i počeše davati kredite. To bî prije skoro 20 godina. Bosanci im počeše sami prilaziti za vrijeme premijera Kurza.

III

Pročitao sam prije nekoliko dana na facebooku: „Kada pomisliš da si se zeznuo, sjeti se da je austrijska vojska u Bici kod Paltiniša napala samu sebe s leđa. U toj bici stradalo je 10 000 vojnika.“

 Vojska Austrije, koja je brojala otprilike 100 000 vojnika, ulogorila se u blizini grada Paltiniša. Prethodnica, husarski puk, prešla je rijeku Timiš da bi izvršila izviđanje osmanlijske vojske. Osmanlijske vojske nije bilo na vidiku, ali su naletjeli na grupu Roma, koja im je prodala rakiju. Konjanici su, naravno, kupili rakiju, ali ne za obloga. Ubrzo je počeo pristizati i ostatak vojske. Pješadija je prešla rijeku. Kada su vidjeli zabavu koja je trajala, tražili su pića za sebe. Husari su odbili da im daju. Uslijedila je žestoka svađa, a jedan vojnik je zapucao i nečija žena postade udovica, dijete siroče, a mati ucviljena.

A onda je otpočeo haos. Tokom sukoba, neki pješadinci su zavikali “Turci! Turci!”. Husari su pobjegli sa polja, misleći da je otpočeo napad osmanske vojske. Ono što je važno za ovu priču je i to da su ovu vojsku činili Austrijanci, Srbi, Hrvati i Italijani iz Lombardije, kao i druge manjine, od kojih se mnogi nisu razumjeli. Situacija se pogoršala kada su oficiri, u pokušaju da vrate red, uzvikivali “Stoj! Stoj!” (Halt! Halt!) što su vojnici koji nisu govorili njemački jezik shvatili kao “Allah! Allah!”

Dva dana nakon ove “bitke”, na bojnom polju se konačno pojavila i osmanlijska vojska.  Turski vojnici su bili zapanjeni.

Osmanlije, međutim, to nije spriječilo da proglase pobjedu i ovjenčaju slavom junačkog sultana Abdul Hamida, pa makar ona došla i bez borbe. Tih dana po istanbulskim dućanima su visili natpisi:„Bog nam je podario nepobjedivu vojsku.“ Izvjesni A.Š. se smijao do suza.

Mirza Herco, rođen 1980. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavljivao poeziju u zajedničkim zbornicima poezije i u časopisima sa ex-Yu prostora (Rukopisi , KNS, Sloboda). U beogradskom časopisu Književne vertikale objavio je priče Đavo od Rabaula, Smrt nad Holivudom i Samuraj. Priče Murad, Kratka priča i Bibliotečka tuča objavljene u časopisu Avlija. Priča Murad je trećeplasirana na regionalnom konkursu časopisa Avlija za najbolju kratku priču u za 2018. godinu, dok je priča Halt! Halt! zauzela drugo mjesto na istom konkursu za 2019. godinu.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤