Tin Ujević o stanju duha dvadesetih godina

Tin Ujević, 1891. – 1955.

Tin Ujević o stanju duha dvadesetih godina

Velik je raskorak između žive književničke djelatnosti Tina Ujevića dvadesetih godina, i književnopovijesne snimke te djelatnosti. Ujeviću su naime tih godina u još uvijek nejasnim okolnostima bili objavili znamenite dvije zbirke, na kojima su sve do nedavno i kritika i povijest gradile svoje sudove. Sudove točne ali nedovoljno uvjerljive, jer su se malo ili nimalo temeljili na njegovu »srednjem« i »kasnom« opusu. No – predmet je to i ovoga izlaganja – stvari po kritiku i povijest ispadaju još gore: posve je zanemaren epohalan prinos Ujevićevih eseja uvidu u »osjećajnu involuciju epohe«, kako je to sam formulirao u jednom od kasnijih eseja. Pa sve ako je zbirka Auto na korzu (1932) i prepoznata kao korjenit zaokret prema aktualnim a modernim strujama (najčešće se spominjao futurizam), nije bila prepoznata Ujevićeva silna kritičarska i esejistička djelatnost dvadesetih godina. Prihvat knjiga Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa (obje objavljene 1938) bio je doduše doličan, tretiran u cjelini Ujevićeva opusa kao nekakva nadopuna, a povijesno “smještan” u godine njihova izlaska.

No i onda i danas kritika glede zbirki objavljenih eseja površno ne vodi računa o naravnoj činjenici, da se one u pravilu sastavljaju od tekstova objavljenih prije, pa i znatno prije, nego što to daje znati aktualno objavljena knjiga. A većina je tih eseja u pravilu “skupljena” iz razmjerno već udaljene vremenske perspektive. Glede Tina Ujevića, velik je broj tih eseja bio objavljen dvadesetih godina. A kako su bili objavljivani u novinama i časopisima, svakako su imali utjecaja na duhovna zbivanja u času objavljivanja. Pridonosili su “oblikovanju i stanju duha”. Sudjelovali su u stvaranju “kulturne atmosfere”. Lebdjeli su ozračjem.

Kupovinom u Krin antique shopu pomažete razvoj Magazina Dunjalučar

Ujević pjesnik “da”, veli kritika i znanost, pa i ona najnovija; Ujević pak esejist, Ujević kritik, dapače i teoretik, takav Ujević tek usput »da«, kao priznanje nekoj vrsti samorefleksije o vlastitu životu i djelu. I tek je nedavno, tijekom stroga znanstvenog istraživanja, objavljena knjiga koja se tiče bar publicističke, kritičke i esejističke djelatnosti ranoga Ujevića. Značajna je to knjiga Srećka Lipovčana. Lipovčan je svekoliki Ujevićev prozni opus, u skladu s modernom tipologijom uporabnih oblika, razvrstao u tri skupine: I. tekstovi s informativno-apelativnom funkcijom (izvještaj, komentirani izvještaj, komentar, rasprava, traktat, smrtopis, govor, polemika); II. tekstovi s funkcijom vrjednovanja (esej, podlistak, kritika), III. tekstovi s autobiografskom funkcijom (dnevnički zapis, autobiografija, ispovjedne uspomene).

Pođe li se od te razredbe, glede oblika došlo je nakon 1919. do značajna pomaka, odnosno mjestimične redukcije:Ujević je naime dvadesetih godina znatno izmijenio raspored takve snimke, pa je glede I. skupine preostala najčešće polemika. Glede III. skupine napisao je tri znamenita autobiografska teksta: Mrsko ja (1922), Ispit savjesti (1923), dakle na početku razdoblja, i Predstavljam se čitaocima Pravice (1940), znatno poslije izmaka razdoblja. A ponajveći broj tekstova dvadesetih godina spada u (Lipovčanovu) II. skupinu: pjesnik mrskog jastva intenzivno piše eseje, podlistke i kritike. Tekstove dakle s funkcijom vrjednovanja. Pišući dakle eseje, podlistke i kritike mahom u zagrebačkim, beogradskim, i posebice splitskim publikacijama, Tin Ujević izlaže probleme i osobne stavove sukladne onima što se i danas mogu odčitati iz izrazne i sadržajne strane njegove poezije. Dapače, Ujevićev esejistički i kritički opus količinski daleko nadmašuje opus pjesnički. Naravno, Tin je profesionalni književnik, radišan i fenomenalno naobražen. No naobražen je koliko na zakladama tradicionalne kulture, toliko i na piscima, djelima i problemima koji su tih godina, dakle dvadesetih, bili u zraku.

Da bi se mogao osvijetliti prinos Tina Ujevića osjećajnoj involuciji epohe valja ponovno ustvrditi da je riječ o cjelovitoj osobnosti, kako je to, passim, bilo utvrđeno u dosadašnjim monografijama. A to znači da su svi tipovi Ujevićeva diskursa – pjesnički, esejistički, kritički – bili obuhvaćeni stanovitom kompaktnom, ne i sustavno poimanom, misaonom paradigmom. Opsjednutost Cjelinom! Prevede li je se na paradigmu poetičku, posrijedi je skup odredaba koje bi, sučeljene s rasutom i razdrtom “duhovnom situacijom vremena”, težile stanovitu dionizijsko- apolinskom integralu. A on bi, prije no što se “zgusnuo” u totalitaristički troplet esetih, obuhvaćao sve vladajuće europske (a i protoameričke) misaone i estetičke struje, pretočene u poetičke programe takozvanih izama. U tom je smislu, posebice u tom, Ujević “nejasan”, pa bi baš to bilo “sunce od jasnoće”. Pa koji bi to bio skup odredaba? Jedinstven u tom smislu u svekolikoj hrvatskoj književnosti prve polovice XX. st. – i po tome nikome sličan – Ujević je bio nošen ovim strujama: parnasovstvo i simbolizam (u prvoj fazi stvaranja), te ekspresionizam, simultanizam, kubizam, futurizam i nadrealizam. (…)


Izvor: Stamać Ante, Tin Ujević o stanju duha dvadesetih godina.
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤