Dante Alighieri (1265-1321) jedan je od najvećih italijanskih i svjetskih pjesnika svih vremena. Utemeljitelj je italijanskog književnog jezika, florentinskog narječja koje će postati književni jezik za čitavi Apeninski poluotok. Sudjeluje u političkim poslovima Firence, piše stihove, prijateljuje s Cavalcantijem kojem posvećuje svojo prvo značajnije pjesničko djelo Novi život, sakupivši u njemu svoje sonete, povezujući ih proznim odlomcima i komentarima. To je djelo inspirirano ljubavlju prema Beatrici, a napisano je u karakterističkom »Slatkom novom stilu«. Božanstvenu komediju piše gotovo čitav svoj život. To se remek-djelo sastoji od tri dijela: Pakao, Čistilište i Raj, a svaki dio sadrži po 33 pjevanja. U alegorijskom okviru Božanske komedije, Dante nam pruža monumentalnu sliku svoje epohe.
Vi što idete…
Vi što idete tako tužnog lika,
bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
otkud idete da vam blijedo lice
ko da je same samilosti slika?
Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
kako od plača oči joj se vlaže?
Recite ono što mi srce kaže
kada vas vidi tako rastužene.
Idete l‘ s mjesta koje izaziva
toliku tugu, stante sa mnom malo,
što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.
Na oku vidim da je suzom sjalo, od plača lik vam zgrčen tako biva da već
od tog mi srce drhtat stalo.
Sonet
Tolike draži i sklad se u moje
Gospoje vide, kad pozdravlja koga,
Da svaki jezik nijem protrne s toga,
A oči u nju gledati se boje.
Dok joj, kad ide, svatko hvalu poje,
Nju resi krotkost i dobrota mnoga,
Pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga
Poslan, da čudo on pomaže svoje.
Tko god je gleda, tako mu se mili,
Da kroz oči mu slast u srce lije,
Koju ne pojmi, tko je kušo nije.
I s njene usne regbi duh se krili
Ljubavi slatke pun, što dušu zove
Neprestano na uzdisaje.
Guidu Cavalcantiju
Guido, htio bih da ti se, Lapo i ja
ko začarani nađemo u lakom
brodiću, da po vjetru plovi ma kom
i po našoj nas volji morem njija;
i da oluja nikad ne zavija
i nemirnim ne zapriječi nas zrakom,
već jedna želja da raste u svakom:
da zajedno nam uvijek biti prija.
I gospe Vannu i Lagiu i s njima
onu što trideseta je po redu
da taj čarobnjak dobri kraj nas stvori,
i samo da se o ljubavi zbori,
da im je lijepo u svakom pogledu,
kao što mislim bilo bi nam svima.
Sonet XLVIII
Čitaš li me, Lipo prijatelju, sad,
pre neg posvetiš bar sat
rečima koje poželeh ti donet
od toga kojim za tebe beh počet,
stižem tebi u posed
i pozdravljam te koliko si ràd.
Časti ti, pomno prosudi taj râd
i ostvari potpun sklad
uma i duha, svaki njihov pokret:
ja koji se zovem skromni sonet
tebi, ponavljam opet,
stižem, jer u tvoj sud polažem nâd.
Dovodim ti curicu obnaženu
koja je za mnom tako puna srama
jer ne sme ići sama
bez ruha što bi skrilo nagost njenu;
Dobro ti srce preklinjem u trenu
da je obuče i prigrli namah,
da može, kad tu menu
doživi, ići kud želi, k’o dama.
Dunjalučar 