Sloboda i bit čovjeka

Frans Snyders i Peter Paul Rubens, Okovani Prometej, 1611. – 1612., detalj

Sloboda i bit čovjeka

Distanciranje čovjeka od sama sebe, njegovo samozačuđenje i samoobjektiviranje nipošto ne završavaju u nekom jednoznačnom fiksiranju biti čovjeka. Pokušaji i filozofske antropologije u tom smjeru završavaju redovito u kontroverzama ili u svakom slučaju u raznolikim iješenjima koja se teško mogu prihvatiti kao opće prihvatljiva. Budući da se u razumijevanje čovjeka moraju uključiti fenomeni kao što su osoba, subjekt, jastvo itd., onda tu svaki objektivirajući pristup zakazuje. Zato i Heidegger s velikim patosom kritizira Kanta, da nije uočio nepostvarljivi karakter osobe, jastva ili subjekta. Na zanimljiv se način u tu diskusiju uključuje i H. Arendt – ne podržavajući Heideggera – mišljenjem da na pitanje Tko je čovjek (a ne što je čovjek) ne može odgovoriti čovjek nego samo bog. Ona prema tome zastupa radikalni antiobjektivizam u tom pogledu.

Iz ovakvog horizonta moglo bi se tvrditi da je o pojmu i biti čovjeka moguće govoriti samo iz neke određene filozofije, koja čovjeka supsumira kao jednu od svojih tema. No iz aspekta filozofske antropologije moguće je govoriti samo o slici čovjeka koja se konstituira iz raznolikih spoznaja, teorija i filozofija čovjeka, a koja povijesno nužno varira.

Kupovinom u Krin antique shopu pomažete razvoj Magazina Dunjalučar

Uostalom, sama ideja pojma čovjeka – ako bi se Adornove kritike pojma pojma i identitetskoga mišljenja uzelo ozbiljno – implicira u sebi jednu reduktivnost, čak neko nasilje, subordiniranje onoga što se ne može podrediti ili pak izostavljanje onoga što pojam ne može obuhvatiti. Primjer koji bi mogao poduprijeti ovu tvrdnju je Sartreova tvrdnja (izrečena u Kritici dijalektičkog uma), da Europljanin i kanibal s pacifičkih otoka ne predstavljaju istu vrstu.

Ova nepojmljivost čovjeka sigurno ima – pored svega već izrečenoga – svoju osnovu i u njegovoj slobodi. Gledano iz perspektive koju smo ovdje razvili, sloboda čovjeka povezana je besumnje s opisanom isključenošću iz prirodnog sklopa, s odriješenošću od određenosti prirodom. Ona se na razini neposrednog opstanka manifestira kao labavljenje prirodne zakonomjemosti suspenzijom ili labavljenjem instinkata, stečenom motorikom (u razlici od naslijeđene), kao vidik koji otvara uspravni stav, kao mogućnosti koje otvaraju slobodne ruke i njihova umješnost, a što se nadograđuje u sve sublimnijim svojstvima kao što su fantazija, mišljenje itd. Sloboda se manifestira i u mogućnosti da se svijet doživi kao kontingentan, u suočavanju s ništavilom, a/sve se bazira na distanci i na mogućnosti da se zbilja i njeni sastojci nadaju na drugi način, a ne samo u svojoj primarnoj kompaktnosti, sraštenosti i uklopljenosti.

Sloboda je otvaranje mogućnosti životnih alternativa i među ostalim mogućnost (i nužnost) da se socijalni prostor, prostor zajednice uobliči po mjeri takvog ekscentričnog i slobodnog bića, a to znači po zakonomjemosti koja nema osnove u prirodi niti u bilo čemu prirodnome, nego jedino u kontingentnoj umnosti jedino mogućeg karaktera ljudskog meduodnošenja, koje za rezultat može imati što punije aktiviranje i ozbiljenje ljudskih potencija. Sloboda je osnova ili uvjet mogućnosti čovjekove autonomije, ali i njegove beskrajne produktivnosti.


Izvor: Burger Hotimir, Filozofska antropologija.
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤