Admirino pismo iz zarobljenog Sarajeva
Draga moja,
u ovom pismu ne želim da ti pišem o sebi jer nemam ništa da ti kažem osim toga da sam u životu. Želim da ti pišem o mom Sarajevu. O gradu koji mi je postao i najdraži i najmrži. Shvatila sam da ovaj grad počinje imati dva lica. Drugo lice mu je ono o kojem možeš danima slušati u medijima. Prije ovih dešavanja sam mislila da moje Sarajevo ima samo jedno lice. To jeste da je moje Sarajevo samo grad ljepote, simbol svega dobrog. Još uvijek kada zatvorim oči vidim sjaj mog Sarajeva i najsjaniju tačku u njemu, Baščaršiju. Znaš, ponekad sanjam kako šetam tim sokacima i svraćam u stare dućane i čujem zveket čekića. Zatim, prošetam do naše Gimnazije. A onda popijem kahvu sa Boškom i ostalom rajom u „Parkuši“. Iz mog sna probudi me zvuk granate. Boško me tada tješi da će ovo sve ubrzo proći i da ćemo onda prošetati našim Sarajevskim mahalama. Da bih mogla ponovo zaspati, zamislim Olimpijadu, to jeste dan kada sam se upoznala sa Boškom. Da li će Sarajevo ikad biti kao te 1984. godine? To mi sada izgleda nemoguće. Vjerovatno se sjećaš kada si dolazila u Sarajevo da smo šetale Vilsonovim šetalištem i na Vrbanja mostu zastale i gledale ljepoticu Miljacku. Sada, Miljacka postaje krvava rijeka i Vrbanja most simbol nemilosrdnog ubistva Olge i Suade. Sve to mnogo boli. A vjerovatno je i do tebe došla vijest o požaru u Vijećnici. Taj dan mi je možda bio i jedan od najgorih dana u ovih proteklih nekoliko mjeseci. Ne mogu ti opisati kako je užasno gledati kako jedan od najljepših simbola Sarajeva gori. U Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku sam često dolazila a sada je pretvorena u pepeo. Sarajevske mahale koje su prije odisale toplinom, veseljem i iz kojih se čuo razigrani dječiji glas sada je u njima prisutan osjećaj straha, boli i čuju se stalno jecaji i granate. Sve je više žrtava i svakim danom čujem kako je neki moj poznanik umro. Dokle će ovo trajati? Da li će ova agonija ikada prestati? I da li ću ikad vidjeti Sarajevo kao što izgleda na razglednici i u mom sjećanju?
Ne znam da li ću i uspjeti ovo pismo ti poslati i da li ćemo se ikada više vidjeti. Boško me nagovara da odemo iz Sarajeva. A ja se još uvijek nadam da će rat uskoro završiti i da ću ponovo moći sa Vrbanje mosta posmatrati Miljacku i igru lišća na Vilsonovom šetalištu.
S ljubavlju,
Admira iz prelijepog i zarobljenog Sarajeva
Čudnovati bankar
Ramišljam da li sam uistinu samo obični namrgođeni bankar koji odlazi u 7:00h na posao i vraća se kući u 17:00h. Poslije toga jede, gleda TV i zaspi do 22:00h. I tako svaki dan, nista novo se ne dešava. Kažu mještani da nikog još nisam pozvao da dođe na kafu, tako da i ne znaju kako izgleda unutrašnjost mog doma. Moram vam priznati da je to istina, nisam nikog dosad zovnuo da bude gost u mojoj kući. Mještani su me zbog toga proglasili čudakom. Otkad sam čuo za taj nadimak, prestao sam se i pozdravljati s njima. A šta zapravo mještani ne znaju o meni i ko sam zapravo ja?
Možda je najbolje da vam ukratko ispričam cijeli svoj život da biste bolje razumjeli ko sam ja. Majka me je rodila prije dvadeset i osam ljeta u jednoj maloj napuštenoj kući. O ocu vam ne mogu pričati jer ga ni ja nisam upoznao. Ostavio je moju majku prije nego što sam se rodio. Vjerovatno vas zanima razlog njegovog odlaska, ali vam ne mogu ni to ispričati kada to niko ne zna. Otišao je bez pozdrava. Mama je radila različite i teške poslove da bi mogla brinuti o meni. Unatoč situaciji u kojoj smo se nalazili, uspjela bi nekako da skupi novac da se mogu normalno školovati. Kada sam bio dječak mnogo sam volio čitati knjige. Uvijek sam maštao da ću studirati književnost. Ali, kada je došlo vrijeme da upišem fakultet, moja majka se razboljela. Bio je potreban ogroman novac za njeno liječenje. Tako da sam odlučio upisati Ekonomski fakultet da bih odmah pri završetku studija uspio naći posao. Tako se i desilo – našao sam odmah željeni posao i uplatio majci liječenje. Ali, nažalost, moja majka je izgubila životnu borbu na putu do bolnice u kojoj se trebala liječiti. Poslije njene smrti, sve se promjenilo. Možda sam tad i postao „čudak“. Nastavio sam raditi posao bankara, ali mi stvara težak teret. Svaki put kad odem na posao sjetim se da sam se zbog majke zaposlio, tako da sada moj rad nema smisla jer nje nema. I zato me mještani uvijek vide kao namrgođenog bankara jer u mom poslu nema nikakve radosti, ali oni to ne razumiju. Nikome ne želim pričati o svom privatnom životu iz razloga što me ubiju svojim sažaljivim pogledom. Stoga sam odlučio šutjeti. Ne zovem nikoga da mi dođe u goste jer u mojoj kući je stari namještaj. Kažem stari namještaj jer bi tako izgledao gostima, a meni je taj namještaj nešto najdragocjenije što imam u životu jer je pripadao mojoj majci. Ne želim da im objašnjavam šta za mene predstavlja taj namještaj jer neće razumjeti a da im ništa ne ispričam, kada bi ga vidjeli njoš većim čudakom bi me smatrali. Zato sam odlučio da ne zovem nikoga u goste. Moj je život naizgled jednostavan a u suštini pretežak. Da li sam vam sada isti ja kao na početku priče ili vam se promjenilo mišljenje o meni nakon što sam vam ispričao o svom privatnom životu? Samo sam vam ispričao djelić onog šta sam ja, ali mislim da ste već svjesni da sam ja skroz drugačiji za razliku od onog kakvog me ljudi vide. Ja živim ovaj život jer moram, a da sam živio život kakav želim, ja bih bio sasvim neki drugi ja.
Bilješka o autorici:
Lejla Tabaković studentica je III godine Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Književnost je njena velika ljubav u kojoj uživa pronalazeći nove svjetove. Admin je FB stranice Virtualno pero na kojoj zajedno sa svojim kolegicama i kolegama objavljuje tekstove, eseje, pjesme.
Dunjalučar 