Izbor iz poezije: Ümit Yaşar Oğuzcan

Ümit Yaşar Oğuzcan, 22.8.1926. – 4.11.1984.

Poznati turski pjesnik rođen u gradu Mersin. Zanimljivo je što su mu se u djetinjstvu dešavale razne nesreće, bolesti, te imao razne operacije. Kada je imao tri godine slomio je nogu, u svojoj četvrtoj godini je sjeo na roštilj, u petoj godini je pao sa kamenih stepenica sa 20 stepenika, u sedmoj godini na glavu mu je pao poklopac sanduka, te je zbog ospica i povišene temperature počeo da muca, u devetnaestoj godini je operisao bubreg (inače je imao jedan bubreg), a u tridesetoj krajnike.godine je završio Konya Askeri osnovnu školu, a 1946. srednju trgovačku školu Eskişehir, nakon čega se zaposlio kao bankar u İş banci. Od 1948. do 1960. godine je radio u raznim gradovima kao što su Adana, Ankara i Istanbul, nakon čega je postao zamjenik direktora u Akbank banci. 1977. nakon 30 godina rada, na poziciji zamjenika direktora međunarodnih odnosa İş banke se povukao u penziju.

Osnovao je galeriju umjetnosti u Istanbulu koja se zvala njegovim imenom. Pred kraj svoga života je pisao humoristične pjesme za humoristični časopis Çarşaf. A svoje prve pjesme je objavljivao u časopisu Yedigün tokom srednjoškolskih dana. Nakon čega je postao poznat po pjesmama koje je objavljivao u raznim časopisima kao što su: Varlık, Büyük Doğu, Hisar, Toprak, Yücel, Çığır i razni drugi.

Prvi zbornik pjesama pod naslovom İnsanoğlu je objavio 1947. godine. Vremenom je dostigao veću slavu kao pjesnik koji pjeva o ljubavi i smrti. Napisao je ukupno 50 knjiga, od kojih su 30 zbirke pjesama, a ostale su bigrafska i antološka djela. 1960. godine je osnovao izdavačku kuću pod svojim imenom, te je izdao časopis Yergi – Dergi koji je imao samo tri broja. 1973. godine nakon smrti svoga sina Vedata više je počeo pisati o smrti u svojim pjesmama. Neke pjesme su mu prepjevane uz muziku popularnih kompozitora. Pjesnik je najobzirnijih pjesama u kojima najintenzivnije opisuje ljubav.

Smatra se da je bio zaljubljen u tri žene; Mihriban, Ayten i njegova druga supruga Ulufer. Ne zna se tačno ko su Mihriban i Ayten, ali ih stalno spominje u pjesmama knjige Sahibini arayan mektuplar.


Mucavko

Poznajem jednog što muca, zbunjeno se šeta
Uskim ulicama ovoga grada
Kao da su mu riječi okovane
Na usnama

Niti može reći svoje ime kako treba
Niti izjaviti voljenoj ljubav svoju
Ne pitajte ga zašto živi sam
Zna on mahanu svoju

Uvijek recituje u sebi one lijepe stihove
Baš je nepodnošljiva ta nevolja
A sve njegove sne krase
Riječi lijepo izgovorene

U njegovim očima bezgriješna slova
Nalik su crnim utvarama
A riječi izrečene voljenoj pod mjesečinom
Kao san

Kažu ‘kad se napije manje muca’
Zbog toga se valjda pijan smuca
Ali uzalud je to, kad mu je ostalo ime;
Mucavko

Prevela: Belkis Öznur Köylü


Ogledalo

Jedino moje oči i dalje liče na mene
I moji tužni pogledi
Ja sam na ogledalima
Gdje nema mojih misli

Ne, nije laž da sam se promijenio
Sada me svaka pjesma rasplače
Ne izludi čovjeka vrijeme
Već ne zaboraviti na vrijeme je uništavajuće

Vrijeme je bilo to koje je odletjelo
Vrijeme je vladalo mislima mojim
Tamo gdje snove nisam imao

Ko zna gdje je sada moja prva ljubav?
Smrt je prvo odnijela moje uspomene
Na ogledalu vremena vidio sam smrt

Prevela: Belkis Öznur Köylü

Ne zaboravi

Znaš li uopšte šta je nesanica
Jesi li derao jastuk noktima
Je li ti se desilo da buljiš u strop cijelu noć
I da razmišljaš
Jesi li ikada čekao cijeli dan
U nadi da će možda doći
Jesi li plakao do nemoći
Kada se nije vratila
Kada te nije zvala
Jesi li se poslije jedno po jedno sjećao svih stvari
U vezi nje
Povlačeći se u najtamniju samoću

Znaš li ti šta znači umirati iz dana u dan
Umirati ispod dostojanstva ogromnog drveta
Tražiti bilo kakvu utjehu
U pustim parkovima i odbačenim ulicama
Jesi li se ikada osjećao odbačenim
Kao neka iznosana košulja
Kao neki pokisao pas
Dok su svi u gradu mirno spavali
A ti lutao daleko po ulicama
Jesu li te zaboljele ruke i noge
Zbog danonoćnog putovanja
Zbog ljubavi

Da li ti znaš bol usamljenosti
Je li ti se zaborav zabila kao nož u leđa
Jesu li u tebi cvjetali cvjetovi ljubomore
Jesi li zanemarujući svoj ponos
Ljubio stope svoje voljene
Kuda je ona prolazila
Znaš li ti šta je očaj
Jesi li osjetio siromaštvo
Jesi li poželio zdrobiti svoju glavu koja je u nevolji
Udarajuću je o zidove
Jesi li ti hiljadu puta umirao na dan

Ne kori me zbog toga što sam ovakav
Ne ljuti se
Ako se jednoga dana
Kao ranjeni i poraženi vojnik
Spustim u naručje beskonačnosti
Ne zaboravi
Svako ko voli je junak bezimeni
Ne zaboravi
Čovjek je živ onoliko koliko može da voli

Prevela: Belkis Öznur Köylü

Bilješka o prevoditeljici:

Belkis Öznur Köylü, rođena 2000. godine u Zenici. Završila je osnovnu školu Arnauti, nakon čega je upisala Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu. Trenutno studira Arapski jezik i književnost i Turski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Mnogo voli čitati knjige, crtati, slušati muziku i istraživati o psihologiji. Također se bavi kaligrafijom što me opušta u slobodno vrijeme.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤