Hijerohistorija Rumijeve duše

Mevlana Dželaluddin Rumi, 1207. – 1273. god.

Hijerohistorija Rumijeve duše

Rumijeva prava duhovna avantura započinje sa njegovim iznenadnim susretom sa zagonetnim i tajanstvenim šayhom Šamsom iz Tabriza, koji će ostaviti trajan pečat na Rumijevo sufijsko učenje i otvoriti posve novu duhovnu perspektivu u njegovu potonjem sufijskom dozrijevanju nakon Šamsova tajanstvenog i, isto tako, iznenadnog iščeznuća iz Rumijeva života. Taj susret se zbio 1244 godine u Konji. Koliko je taj dolazak i susret bio zagonetan i iznenadan vidi se i po tome što ga Rumijevi biografi interpretiraju na različite i, često, nepomirljive načine. Vrlo često se nastoji, u vezi s tim, povlačiti paralela između Rumija i Šamsa, s jedne, i Musaa i Hidra, s druge strane. Rumijevi tumači su, naime, skloni mišljenju kako je Šamsova uloga u Rumijevu životu istovjetna Hidrovoj ulozi u Musaovu životu, to jest Šams iz Tabriza je Rumija uvodio u najdublje tajne sufijske ezoterijske gnoze, kao što je Hidr, vječni poslanik ezoterijske svetopovijesne mudrosti i poslanja, poučavao poslanika Musaa unutarnjim, tajanstvenim, skrivenim značenjima poruke koju je ovaj donosio svome narodu u egzoterijskoj formi i u doslovnom svetojezičkom literarnom ruhu.

Na ovu vrstu tumačenja Rumijeva i Šamsova susreta Rumijeve tumače je naveo jedan znakovit dijalog koji se, u prisustvu Rumijevih učitelja, odvijao na ulici, a bio je potaknut Šamsovim iznenadnim pitanjem upučenim Rumiju:” Ko je bio veći, Bayazid ili Muhammed?” Rumi mu uzvrati kako je to začudno pitanje, tim prije “jer je Muhammed bio Pečat poslanika!” Šams mu, potom, prigovori:” Ono što želiš kazati, u vezi s tim, jest to da je Poslanik islama kazao Bogu:” Nisam Te upoznao onako kako sam Te trebao upoznati,” dočim je Bayazid kazao:” Slava meni! Kako je velika moja slava!” Začuden i zbunjen, Rumi uze Samsa za ruku, povede ga u svoj licej i s njim se zatvori u jednu odaju četrdeset dana.


Do koje mjere je Šams iz Tabriza uticao na novo duhovno profiliranje Rumijevo, zasađivanjem posve novog obzira sufijske gnoze u njegovu intimu, pokazuju stihovi koje je Rumi izrekao o svom tajanstvenom učitelju Šamsu, slijedeći temeljnu etimologiju njegova imena:

Sunce lica Šemsudinova, slave Tabriza,
ništa prolazno ne obasja, a da ga vječnim ne učini
.

Nakon šesnaest mjeseci druženja, Samsuddin iz Tabriza iznenada napusti Konju i ode u Damask, tako da ga Rumi nikada više nije vidio. Pošto se bila proširila glasina kako je Šams umoren u Damasku, Rumi bijaše poduzeo dva putovanja u Damask da se raspita o sudbini svog tajanstvenog prijatelja, ali o njemu nije bilo ni traga. U tugovanju za prijateljem, Rumi ispjeva sljedeće stihove:

Bijah snijeg i tvoje me zrake stopiše;
Zemlja me popi; poput pare uzadoh k Suncu
.

Tajanstveni nestanak Šamsov, nalik njegovu tajanstvenom pojavku, bijaše razlogom da je Rumi odlučio uspostaviti neku vrstu duhovnog koncerta – sama’, koji za njegovu mističnu filozofiju nije bio samo puki liturgijski izraz, već i jedan posve prirodan način očitovanja najdubljih unutarnjih osjećanja, o čemu posjedujemo svjedočanstvo njegova sina Sultan Walada:

Nikada ne presta slušati muziku i igrati;
Ne bijaše se odmarao ni danju ni noću.
Bijaše mudrac: posta pjesnikom.
Bijaše isposnik: posta opijen ljubavlju,
ali ne vinom trsa: prosvjetljena duša
ispija samo vino Svjetlosti.


Koliki je, zapravo, bio Šamsov utjecaj na Rumija jasno se vidi iz činjenice da je Rumi, pored velikog zbornika sufijske poezije posvećene Šamsu iz Tabriza Diwan-e Shams-e Tabrizi, napisao nemali broj mističnih oda, unutar Masnawije, u kojima on veliča svoga učitelja i nove obzire sufijske mudrosti koje je ovaj prenio. Njegov bol za izgubljenim prijateljem urodio je najljepšim duhovnim plodovima i preobrazio se u najprofinjenije forme duhovne ljubavi unutar kojih se odražavaju tek pojedinačni obziri lica božanske Ljubavi. Taj najuzvišeniji obzir duhovne ljubavi Rumi je u sebi trajno ušatorio u smislu nepromjenjivog duhovnog stanja (hal) kojeg hodočasnik na kraljevskom putu ljubavi i mudrosti do vrha mističnog Sinaja može uopće dokučiti u svom posve bliskom prispijevanju krajnjemu cilju. To je ono duhovno stanje sufije u kojemu se sukusira i prostor, svode se na ništicu, i gdje forme fizičkog svijeta iščezavaju i gube se u središnjem toposu univerzalne duhovne zbilje u kojoj je jezik meta/jezik, povijest je meta/povijest, geografija je meta/geografija, kronos je meta/kronos, a sve egzistencijalne distance su svedene i preklopljene sa univerzalnim i jedincatim transcendentnim središtem posvemašnjega Bitka (al-wugud al kulliy). Ovaj sapijencijalno-egzistencijalni obrazac povlačenja svih tačaka sa obodnice kruga u samo središte kruga i prispijevanje svih distanci u prostor bliskosti svih blizina (qurba al-qurab), jasno senadaje u sljedećim Rumijevim stihovima:

Blažen je čas dok sjedimo u palaći, ti i ja!
Dva oblika i dva lica, ali jedna duša, ti i ja.
Boje luga i cvrkut ptica raspravu vode o besmrtnosti,
U času kad ulazimo u vrt, ti i ja!
Zvijezde nebeske dolaze da nas gledaju:
Motrimo ih, njih i Mjesec sam, ti i ja.
Ti i ja, oslobođeni od sebe, bićemo jedno u zanosu,
radosni i bez praznih riječi, ti i ja.
Pticama nebeskim zavist srce će izjesti
na mjestu na kojem se kikoćemo tako razdragani, ti i ja!
No, kakve li divote, ti i ja šćućureni u istom gnijezdu,
makar tog časa bijasmo daleko: jedan u Iraku,
a drugi u Horasanu, ti i ja.


Rumi ne razvija samo ideju u egzistencijalnom poravnanju dviju formi postavljenih: na dva pola distance bilo koje vrste, već on razvija i ideju o poravnanju dviju formi, izvanjske i iznutarnje, i na razini samo jedne osobnosti.

U tebi samom motritelj i motreno samo su jedno.

Nakon gubitka Šamsa iz Tabriza, Rumi je morao pronaći neko drugo “duhovno ogledalo u kojemu će se odražavati trasfigurativna i unitivna sila duhovne ljubavi. Napokon ga je pronašao u osobi Salahuddin Faridun Zarkuba, u osobi kujundžije iz Konje, koji je zajedno sa Rumijem nekoć slušao zajedničkog im duhovnog učitelja Sayyid Burhanuddin Muhaqqiqa. No, Rumijevi učenici su iskazili svoju otvorenu nenaklonost prema Salahuddinu, ali to Rumiju nije nimalo smetalo da svoje odnose s njim uzdigne na najvišu duhovnu razinu prisnosti i prijateljevanja u sjenama vječne božanske Ljubavi. Nakon relativno dugog i krajnje angažiranog životnog vijeka trošenog na bezrezervni duhovni angažman u poučavanju, savjetovanju i pomaganju kod edukativnog profiliranja svojih učenika i, naporedo s tim, pišući svoja poetska i prozna djela o sufizmu, čiji sadržaj je postao besmrtan kao i slava njihova autora, Galaluddin Rumi je okončao svoj zemaljski život 17. decembra 1273. godine s posljednjim riječima na usnama koje je uputio svojim bliskim prijateljima okupljenim oko njegove samrtničke postelje:

U ovdašnjem svijetu ja imam dvije priraslice: onu vlastitim tijelom i onu koja me vezuje s vama. Kada, milošću Božijom, budem uronjen u svijet samoće i odvojenosti, moja veza s vama trajaće i dalje.


Izvor: Rešid Hafizović, Hijerohistorija Rumijeve duše, pogovor u Divani – i Šems, Mevlana Dželaluddin Rumi
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤