Bekim Sejranović: Fasung

Bekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom, BiH. U Rijeci, gdje živi od 1985. godine, studirao je kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Od 1993. živi u Oslu i magistrirao je 1999. godine na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu. Prozu je objavljivao u Rivalu, Quorumu, Sarajevskim sveskama, Politikinom Zabavniku i još ponegdje. Preveo je knjigu priča Noć prije mračnog jutra norveškog autora Ingvara Ambjørnsena (2000.), priredio i preveo antologiju norveške kratke priče Veliki pusti krajolik (2001.) i preveo nekoliko djela norveškog autora Frode Gryttena i Josteina Gaardera. Objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova (2001.). Objavio romane: Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj. Za roman Nigdje, niotkuda dobio je regionalnu nagradu »Meša Selimović« za najbolji roman objavljen 2008. na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Umro je 21. 05. 2020. godine.


Fasung

Bilo je to u ona vremena kad sam bio mali. Rastom. U školu još nisam bio pošao i život je bio jednostavan. Nisam čitao, nisam pisao, ponekad bih gledao slike, crtao i maštao vidjeti golu ženu. Uživo. Granice svijeta bile su skoro istovjetne s ogradom oko naše avlije. A ona je bila velika. Imala je svoj urbani, cementirani dio, zatim ruralni, s travom, cvijećem i povrćem, čak i pokojim kukuruzom, a imala je i džunglu, odnosno stabla raznolikih voćki po kojima bih se ja pentrao. I to je bio cijeli svijet sa svim svojim geografskim i klimatskim varijacijama ovisno o godišnjem dobu i mome raspoloženju.

Ja sam bio kralj tog svijeta. Moćni gospodar travnjaka i vrhova krošnji jabuka i kajsija. Neko vrijeme sam imao i jednog mačka koji mi je bio vjerni pratilac u avanturama. Onda sam ga jednog dana pogodio ogriskom od zelene jabuke posred trbuha iz čista mira. Iz obijesti. Jer sam bio mali rastom. Mačak je otišao i nikad se nije vratio. Ne bih ni ja na njegovom mjestu.

Od svih voćki ja sam najviše volio zelene kajsije. Volio sam ih i kad su bile maaalo, malkice zrele. Verao bih se po krošnjama naših kajsija i tamanio njihove plodove po čitav dan. I mačak se verao sa mnom dok nije dobio otkaz.

Posjetite naš Antique shop.

Jednom tako, popnem se ja na kajsiju koju smo zvali »rana«, jer su njeni plodovi sazrijevali par sedmica prije ovih drugih. Već sam bio potamanio kajsije po nižim granama, pa sam se morao penjati sve više i više, nogama i rukama prošaranim modricama koje sam zaradio u svojim avanturama. I tako sve do samog račvastog vrha gdje sam udobno mogao smjestiti svoju kraljevsku guzicu. Tu je sve bilo puno velikih i sočnih kajsija, maaalo, malkice sazrelih. Najboljih.

Nakon što sam potamanio koliko sam mogao, nakon što mi se trbuh napuhao poput mješine i počeo proizvoditi čudne zvuke, a bogami i vjetrove, shvatio sam da je bolje da siđem na vrijeme. Tek tada shvatim da ne znam kako. Prvi put sam se bio popeo tako visoko. Grane ispod mene bile su tako daleko, a moje noge kratke i trbuh težak. Osjećao sam se potpuno bespomoćno. A kada je kralj bespomoćan, jedino što mu preostaje jest da se obrati Bogu. I ja odlučim u pomoć pozvati Boga.

— Majka! Maaajka! — počeo sam i ne tako glasno.

— Majka! Maaaajka! — ovaj put glasno i nestrpljivo. Da bi te Bog čuo, očito si morao biti glasan i uporan.

— Pa majka, hoš doć više! Maaaaaajka! — ljutito i razmaženo.

U to se pojavi moja majka, na vratima naše kuće. Majka je pravi gospodar kuće i avlije. Kad ona, recimo, hoće da pomete avliju, ni ja kao kralj, a ni mačak nismo smjeli hodati po njoj sve dok ona ne počisti svaki ćošak. Majka sa svojom slamnatom metlom. Ona je ustvari bila mama od moje mame, ali ja je zovem majka. Zaključio sam da ako sam ja kralj avlije, onda je ona Bog.

Najprije se pojaviše njene oči, uplašene da se meni nije nešto »nedajbože« dogodilo.

— Molim! Šta je bilo? — još uvijek uplašeno.

— Ne mogu sić! — odgovaram ljutito. — Pomozi mi da siđem — već sam prešao u plačljiv ton.

Tad se nešto u toj krupnoj i visokoj ženi pokrenu. Kao u pravih bogova iz njenih očiju sijevnuše munje dok je silazila niz stepenice.

— Polahko sine… de polahko… sad će majka — govorila je obuvajući papuče na zadnjoj stepenici. Vukući starim papučama po betonu, ona napokon dođe ispod stabla i poče me voditi umirujućim glasom: — De sine, de… Evo stavi nogu ovdje… de. De sad ovdje… Tako…

De, de još malo, još malo… Eto…

Nije mi više ni trebala govoriti, ali činilo se poput neke novootkrivene igre. Bilo je zabavno slušati majku i upravljati se po njenom glasu i jedva sam čekao baciti joj se u naručje. Ali još dok sam bio na stablu, čim sam joj bio na dohvat ruke, majka me ščepa svojom jakom rukom.

— Jebo te babo babin… — i one munje u njenim očima opet sijevnuše.

— Hoćeš li se ikad više penjat tolko, arsuze jedan!? — i dobih udarac teškim majkinim dlanom po kraljevskoj guzici. Ali to nije bilo sve. Bogovi u našim krajevima nemilosrdni su kad se naljute.

— Sad ćeš mi pravo fasovat! Ne mogu ja tebe svako pola sahata snosit s kajsije. Neš ti mene više zahandravat! — odjekivao je majkin promukli sopran preko avlije.

I tako, dok sam ja drečao koliko god je to bilo moguće i zvao djeda u pomoć, majka me vukla prema dunji. A ja sam znao što to znači. Majka će odlomit štap »tunjovac« i napraviti nekoliko šara po mojoj »kraljevskoj«, a ja ću vrištati i preklinjati i obećavati: »Neću više nikad, neću više nikad, majka…« U to bi se obično pojavio djed, moj dobri duh spasilac, čija je moć bila daleko ispod majkine, a ponekad čak i moje. Ipak, njegovo molećivo:

— Nemoj ba majka… Pusti dijete… Ih, jesi mi i ti neka… — uglavnom bi pomagalo.

Ona kao i obično popusti djedu i mojoj pretjeranoj vriski. Otišao sam, onako uvrijeđen, u spavaću sobu, pokrio se svojom plavom dekicom na kojoj su bili bijeli psići, kupljenom na dan kad sam rođen i zaspao. Pravo je čudo kako djeca kad fasuju i otplaču, slatko i brzo zaspu.

Kad sam se probudio, već se spuštao mrak, a majka i djed su u to vrijeme obavljali svoje rituale. Drugi dnevnik u 19:30 da se djed informira o događajima u nas i u svijetu, a uz to je obavezno išla turska kahva i »57« koji se dimio poput svih parnjača svijeta.

Ja izađoh iz spavaće sobe sramežljivo, još natečen od plača i spavanja. Pogledah tada u majku, ona me gledala nekako tugaljivo, kao da moli da joj oprostim. Nakon tog kratkog trenutka, ona poviče nekako nesputano, možda pomalo i trapavo:

— Hodi ti nani svojoj! Ne da njega nana za milijarde!

I ja skoro ponovo zaplakah. Sav naježen bacio sam se majki u krilo, a djed me nespretno, samo njemu svojstvenim načinom, škakljao po trbuhu. Ja sam onda majku ljubio u obraze, smijao se i grlio je. A djeda sam ljubio po ćelavom tjemenu na što se on hihotao, a majka odmahivala rukama i kroz smijeh govorila: »Aman, aman…«


Iz zbirke priča Sandale, Bekim Sejranović
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤