Proza: Jagoda Prebeg

Edvard Munch, Girl Looking out the Window, 1893.

Ručnik

    Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u naše malo primorsko mjesto došlo je vrijeme pravljenja kupaonica u kućama. Vodovod još nismo imali, on je stigao tek devedesetih godina s dolaskom nove države. Ali imali smo struju i ugrađivali su se hidrofori – električni uređaji koji su pumpali vodu od šterni do slavina u kućama. Nove kuće su odmah imale i kupaonice a na starima se ona dograđivala ili bi se u tu svrhu adaptirala špajza ili manja soba. Zbog blizine Italije, keramika i ostala oprema se često kupovala i tamo, na ponos vlasnika kuće.

    No iako je već tada kupaonicu imala skoro svaka kuća, većina ljudi se i dalje kupala samo subotom. Bojler bi se palio subotom popodne i onda bi se do navečer cijela obitelj izredala u kupanju. Ostale dane u tjednu su se i dalje koristili lavori i umivaonici.

    Nas je bilo u kući četvero – roditelji, brat i ja. U kupaonici su visila dva ručnika koji su se mijenjali jednom tjedno. Bio je jedan svjetliji za lice i ruke i jedan tamniji za noge i u njih smo se svi četvero brisali. Kad bi nakon upotrebe bili vlažni, posušili bi se ljeti na žici ispred kuće a zimi u kuhinji iznad štednjaka na drva i vratili natrag u kupaonicu.

    Kad sam krenula u školu majka me je podučila da svaka žena i djevojčica mora navečer u lavoru oprati svoju anogenitalnu regiju. A kad se opere, obrisati se u gaćice koje je skinula i nakon toga ih baciti u košaru za prljavo rublje. I tako sam radila nekoliko godina a onda sam u višim razredima osnovne škole počela čitati „Modru lastu“ i „Tinu“ gdje su nas osobnoj higijeni učili drugačije. Tamo je pisalo da se treba kupati svaki dan i da svaki član obitelji mora imati svoj ručnik.

Posjetite naš Antique shop.

    Tako sam i ja poželjela imati svoj ručnik, makar samo za lice ako već ne za ostalo. U svojoj sobi sam uredila kutak gdje sam stavila zrcalo, sumporni sapun i grožđanu mast, jedinu kozmetiku koju sam tada koristila. Bio je tu i češalj i čaša s četkicom za zube. A sa strane na improviziranoj vješalici bio je čist ručnik koji sam uzela iz maminig ormara. Trajalo je to nekih dva-tri dana a onda je moja majka ušla u sobu i začuđeno upitala: „Što si to napravila?“

„Pa eto, htjela bih tu imati neke svoje stvari,“ rekla sam, misleći da je to nešto najnormalnije na svijetu. Ona je izašla iz sobe smrknuta i bez riječi.

   Taj dan kad smo sjeli za stol ručati, otac je smrtno ozbiljan strogo rekao:

„Onaj ručnik da si odmah maknula iz sobe. Ako ti se mi toliko gadimo, otiđi od nas.“

    Bilo je to rečeno tonom koji nije trpio ni pogovora ni komentara. Jedva sam izdržala ručak do kraja a onda sam išla u sobu plakati. Ja sam samo htjela biti dobra, čista i uredna djevojčica, koja se ponaša onako kako piše u tisku za mlade. Htjela sam biti dobra a oni su me ponizili. Otac me izvrijeđao a majka je samo smrknuto šutjela ne braneći me.

    Tada nisam razmišljala o tome da su oni neuki, starinski i primitivni ljudi. Oni su za mene bili zli ljudi koji su me povrijedili, ponizili, zgazili.

    On je govorio a ona je šutjela ali sam tada ipak više mrzila njega a mrzila sam ga još godinama svaki put kad bih se sjetila tog događaja.

    Ne samo da su mi tada zabranili da imam svoj ručnik nego su mi pri svakom kupanju prigovarali da trošim mnogo struje i vode a kalodonta da sam potrošila više nego cijela naša šira obitelj od kad je izmišljen kalodont. Tko je vidio svaki dan prati zube? To se radi samo kad se ide zubaru, govorili su mi.

    Narednih tridesetak godina više puta sam se sjetila tog događaja i svaki put bih osjetila ljutnju na oca. A onda mi je jednog dana sinulo: „Čekaj malo, pa on nikad nije ulazio u moju sobu. On nije ni znao da je taj ručnik tamo ako mu majka nije rekla.“

    I poznavajući njega, nije ga bilo briga gdje se koji dio rublja u kući nalazi. Za njega su „krpe“ bile ženske stvari. Niti je on znao da je taj ručnik tamo, niti bi mi on o svemu tome išta rekao da ga ona nije nagovorila.

    Kad sam shvatila da sam se sve te godine ljutila na krivu osobu, on je već bio pokojni i nije bilo prilike da mu to kažem.

Snijeg

    U našem gradu je i ove zime elementarna nepogoda. Stigao je siječanj i s njim prvi snijeg koji je kao i obično komunalno društvo i zimske službe zatekao nespremne. Na nekoliko dana će sve u gradu stati – gradski  prijevoz, dovoz namirnica u udaljene dijelove grada i prigrada, kasnit će pošta, kasnit će radnici na posao, neke škole neće raditi na radost njenih polaznika. Gradonačelnik će od župana tražiti da proglasi elementarnu nepogodu što će on i ove godine odbiti s istim obrazloženjem kao i lani.

    Maja je obula dopoši i na posao krenula pješice. Radi u kiosku Lutrije u širem centru grada i zna da gradski autobus još nekoliko sati neće voziti, a pješice će stići za oko sat vremena. Ako ne bude novog snijega do popodne, cesta će biti očišćena i autobus će voziti. Zna da će se prvih nekoliko sati u svom kiosku smrzavati dok ga električna grijalica ne zagrije i zato u jednoj termosici nosi vrući čaj, a u drugoj kavu. Već izdaleka vidjela je oko svog kioska veću grupu ljudi.

– Što je sad? – pomislila je znajući da kasni na posao. – Nije moguće da po ovoj hladnoći već čekaju da uplate eurojackpot.

Kad je došla bliže, vidjela je i policijski auto. Nije valjda netko provalio?  Novca nema, jer ga na kraju smjene uvijek predaju u Finu, ali ako su razbili staklo ili ukrali grijalicu neće biti dobro. Prišla je bliže i vidjela da su ljudi okupljeni oko nečega što leži na podu. Jedan policajac telefonira, a drugi razgovara s okupljenim ljudima.

– Što je bilo? – upitala je.

Posjetite naš Antique shop.

Onda je vidjela da je to oko čega su se ljudi okupili čovjek koji leži prekriven pahuljama snijega. Prišla je policajcu koji je razgovarao s ljudima.

– Oprostite, ja radim ovdje u kiosku…

– Jeste li vi zvali policiju? – upita policajac.

– Ne, nisam, sad sam stigla.

– A tko je zvao?

– Ne znam, sad sam stigla. Pa valjda imate prikaz broja koji je zvao.

– Gospodična, nemojte vi meni pametovati i ne miješajte se. Poziv je bio iz obližnje telefonske govornice.

Pogledala je čovjeka na podu, a onda ljude okolo i pitala: „Je li živ?“

– Ne znamo, čekamo hitnu pomoć.

Sagnula se da otrese snijeg s nadlaktice čovjeka na podu.

– Ne dirajte, da ne uništite dokaze – poviče starčić koji sigurno redovno gleda CSI-seriju.

– To je Stanko iz Caritasa – reče ona vidjevši zelenu jaknu i na nadlaktici marku „The north face“. Nije često u svom životu viđala mrtvace ali odmah je vidjela da čovjek ne diše i da mu je koža sive beživotne boje.

– Vi ga poznajete? – upita policajac.

– Da, često je dolazio kod nas, kladio se i ponekad uplaćivao Loto.

– I što vi znate o ovome?

– Ništa, sad sam stigla – ponovila je ne znajući više ni sama koji put.

– Hej, Majo, mogu li ja uplatiti? – vikne nestrpljivo njezin stalni mušterija.

– Čekaj, moram zvat firmu da vidim što ću.

Nazvala je šefa da mu kaže što se dogodilo i da pita što ona mora napraviti. On reče da ako se to nije dogodilo u neposrednoj blizini od dva-tri metra od njihova kioska da se to njih ne tiče i neka slobodno otvori i počne raditi. Došla je Hitna pomoć koja je mogla samo ustanoviti smrt i odvesti preminulog na Zavod za sudsku medicinu. Došla su i još jedna policijska kola. Tražili su od nje da potvrdi identitet preminulog. Znala je da se zove Stanko, ali mu nije znala prezime. Kladio se i uplaćivao Loto, ali nikad nije dobio veću svotu novca za koju bi ga ona morala pitati osobnu iskaznicu. Uputila ih je u Caritasovo prihvatilište za beskućnike, tamo sigurno znaju nešto više o njemu. Dali su joj i da potpiše izjavu. Vidjevši da tu nešto treba potpisivati, okupljeni su se počeli razilaziti. Kad je vozilo Hitne pomoći odvezlo Stankovo tijelo, pokraj kioska je stajala samo Maja i pet-šest okorjelih igrača na sreću koji je svako jutro čekaju da otvori kiosk i pogleda u računalo jesu li štogod dobili. Najčešće nisu pa uplate ponovo. Tek nakon toga može popiti svoju prvu jutarnju kavu.

    Ovog jutra je sve teklo u tišini, bez duhovitih dobacivanja i komentara. I bez živciranja i psovanja što ni ovaj put nisu ništa dobili. Ali ipak su ispunjavali listiće i uplaćivali i to je bilo jedino po čemu je to jutro bilo slično ostalima. Kad se prva grupa igrača razišla, sjedila je i gledala u prazno. Zaboravila je uključiti grijalicu iako je snijeg ponovo počeo padati, a ni kava joj se nije pila.

    Stanko je bio šutljiv i mrzovoljan i nikada nije s njom pričao ni o čemu drugom osim o listićima i uplatama. Od jednog drugog beskućnika iz Caritasa saznala je njegovo ime i još štogod o njemu. Bio je iz Slavonije i navodno je tamo imao firmu i veliku kuću, ženu i dvoje djece. Ali povuklo ga kockanje i sve je pošlo nizbrdo. Upao je u velike dugove, stavio kuću pod hipoteku i izgubio. Žena se s djecom vratila roditeljima i zatražila razvod. Njega je bilo sramota biti siromah i beskućnik u gradu u kojem je do nedavno bio velika faca, privatni poduzetnik i ugledan čovjek pa je došao ovamo. Najprije je govorio da traži posao, ali ga nije tražio, a poslije je i pričati o tome prestao. Svaki dan se kockao, nitko nije znao odakle mu novac. Ali uglavnom su to bile sitne uplate koje je pokrivao sitnim dobicima i zaduživanjim kod sebi sličnih.

    Vidjela je u računalu da je u njezinu kiosku uplaćena jedna od jučer uplaćenih šestica Lota. Sedmice nije bilo, ali je bilo nekoliko šestica s dobitkom od oko tristo pedeset tisuća kuna. Ali taj igrač se jutros nije pojavo. Zaštitari su joj jutros donijeli novac da može početi raditi, ali za isplatu tako velikog dobitka treba se za isplatu posebno dogovarati. Tek u deset sati sjetila se upaliti grijalicu i popiti kavu.

    Dvije bakice iz odližnjeg nebodera vraćale su se iz trgovine i kod nje kupile svaka jednu expres-lutriju. Ništa nisu dobile. Gledala je za njima, a onda je ponovno pogledala mjesto pokraj zida gdje je ležao Stanko. Snijeg pada i još malo pa se neće ni vidjeti mjesto gdje je nađen. A onda je nešto vidjela. Obukla je jaknu, zaključala kiosk i krenula prema tom mjestu. Na podu je bio mokar listić Lota. Unijela ga je i raširila na stolu.

– Uuuu, čovječe, pa to je listić s jučerašnjom šesticom!

    Stanko je dolazio ovih dana, ali se više ne sjeća što je uplaćivao i ispunjavao… – u stvari, sjeća se…. On i njegov kolega iz prihvatilšta došli su zajedno i uplatili. Stanko je kao i obično šutio, a njegov kolega se šalio da će ako dobije sedmicu njoj kupiti bolju grijalicu od te puhalice kojom se sad grije.

– Možda… ne možda, sigurno je listić ispao Stanku… Siromah, možda je sinoć vidio na televiziji da je dobio i cijelu noć tu čekao da se kiosk otvori i smrznuo se! Bože, s tim novcima je mogao kupiti stan ili ponovo pokrenuti posao ili pomoći obitelji… Njegovoj djeci bi taj novac sigurno dobro došao…

    Nazvala je šefa i sve to mu ispričala. On ju je saslušao, ali i rekao da oni tu, nažalost, ne mogu ništa. Lutrija ima svoja pravila. Listić je nađen tu gdje je, ali nema dokaza da je bio Stankov. Jutros je tu bilo mnogo ljudi i tko zna kome je ispao. Bilo bi najbolje da listić uništi i sve skupa čim prije zaboravi.

    Kad je završila razgovor sa šefom, počela je gorko plakati. Radeći ovaj posao desetak godina, upoznala je mnogo ljudi i sudbina, ali još se nije dogodilo da čovjek na ovaj način izgubi život zbog kocke. A tamo negdje u Slavoniji čekaju ga njegova djeca da im se vrati. Čeka ga i njegova žena u nadi da će se opametiti. Možda ima i žive roditelje.

Ispred kioska se zaustavio sivi metalik terenac s lancima na kotačima. Njegov vlasnik, ugledni lokalni poduzetnik, svaki tjedan uplati tisuću kuna na sportsku kladionicu.

– Što ti je? Plakala si? – upita je. Ispričala mu je što se jutros dogodilo izostavljajući priču o nađenom listiću.

– Pa što plačeš? Pa nije ti rod! A i tko mu je kriv što je tako nisko pao!

Uzeo je listiće, ostavio kusur i otišao. Maji je sinulo da je i Stanko nekad bio takav uspješan poduzetnik koji je sebi mogao dopustiti uplate od nekoliko tisuća kuna mjesečno. Možda je i on nekad za nekog drugog rekao: „Tko mu je kriv…“

Snijeg je pokrio mjesto gdje je ležalo Stankovo tijelo.

I mjesto gdje je ležao listić.


Bilješka o autorici:

Jagoda Prebeg je rođena u Rijeci 1961. Osnovnu školu završila je u Jelenju, a srednju medicinsku školu u Rijeci 1980. Iste godine zaposlila se na Klinici za internu medicinu KBC-a Rijeka gdje i danas radi. Pisanjem se bavi dugo godina, zapravo otkad je naučila pisati.

Do sada je objavljivala u časopisima: Zvona, Glasnik liječenih od limfoma i leukemije, Veritas, Karlovački tjednik i Ulične svjetiljke, a neko vrijeme je bila i glavna urednica Glasnika liječenih od limfoma i leukemije.

Priče su joj objavljene u šesnaest zajedničkih zbirki kratkih priča. Radovi su joj objavljeni i u dvjema knjigama, odnosno priručnicima za pacijente i njihove obitelji: „Vodič kroz kemoterapiju“, i „Psihološka pomoć u suočavanju sa zloćudnom bolešću“. Obje knjige su djela više autora.

Godine 2017. izašla joj je prva samostalna knjiga, zbirka kratkih priča „Pomozi mojoj nevjeri“ a 2019. godne kratki roman „Klarina djeca“. Obje knjige izdala je Naklada Bošković iz Splita.

Nagrade:

– Druga nagrada na Književnom susretu duhovnoh stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ u Križevcima 2015. za priču „Srce Isusovo“.
– Treća nagrada na Književnom festivalu Červar Porat 2018. za priču „Peća i vuk“.
– Treća nagrada na Manifestaciji Preprekova jesen u Novom Sadu 2018. za priču „Na bolovanju“.
– Prva nagrada na Književnom natječaju Turopoljska poculica u Velikoj Gorici 2019.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤