Umjetnost proricanja kroz historiju, od spiljskih crteža do delfskog proročišta
Knjiga proricanja: Točak sudbine
Umjetnost proricanja je stara koliko i čovjek. Još u doba kada su živjeli u spiljama ljudi su pokušavali na razne načine saznati da li će im predstojeći lov biti uspješan, prijeti li im opasnost od divljih zvijeri, susjednih hordi i sl. Ti prvi pokušaji proricanja nisu nastali iz puke čovjekove radoznalosti, nego iz teških životnih uvjeta u kojima mu je bio neizvjestan već sljedeći dan.
Sačuvani spiljski crteži plastično prikazuju kako su naši davnjašnji preci pokušavali saznati šta ih čeka sutra, prekosutra, i kako su magijskim radnjama pokušavali utjecati na slijed događaja.
O ovoj umjetnosti smo mnogo bolje obaviješteni iz doba antike. Grčki filozofi su bili jednodušni u ocjeni da je kolijevka umijeća proricanja Srednji istok, ili, tačnije, Babilonija. Tamo su u njihovo doba postojale škole u kojima se temeljno izučavala ta vještina. Babilonski magi su bili nadaleko poznati kao čudotvorci i s njima se nije mogao niko porediti. U Sumeru je još u III mileniju st.e. astrologija smatrana kraljicom proročkih vještina i najznačanijom granom znanja.
Posmatranje i proučavanje nebeskih tijela je dugo bilo u službi astrologije, iz koje se kasnije razvila naučna astronomija. Sumersko-babilonski svećenici su hiljadama godina marljivo bilježili zapažanja o kretanju planeta, zvijezda i kometa, o pomračenjima, potresima, itd. Pomnom analizom tih podataka došli su do spoznaje da su zemaljska zbivanja u najužoj vezi s ritmom neba. Tako je nastala jedinstvena zbirka temeljena na podacima hiljadugodišnjeg proučavanja neba, zvana Enuma Anu Enlil. Konačna njena redakcija dovršena je davne 1000. godine st.e. U svim narednim epohama bila je nezaobilazan priručnik za sve one koji su se bavili vještinom proricanja. I naše suvremeno astrološko znanje temelji se na sadržaju ove knjige.
Svi starogrčki filozofi su se s najvećim poštovanjem odnosili prema vještini proricanja babilonskih maga. Kod njih su se u tome obučavali Solon, Platon, Pitagora, i dr. Na taj način se proricanje u antičkoj Grčkoj pretvorilo u oficijelnu nauku koja je činila sastavni dio zvanične religije.
Jedan od najpoznatijih čudotvoraca i pretkazivača budućnosti u staroj Grčkoj bio je filozof Pitagora. Suvremenici su zabilježili da je, između ostaloga, duboko vjerovao u reinkarnaciju i seobu duša. Pričalo se da je jednom u nekom psu prepoznao svog nekadašnjeg prijatelja. Znao je nepogrešivo predskazati budućnost, mogao je smiriti uzburkano more, razumio je jezik životinja i sl. Znao je dozvati najljuće zmije otrovnice, koje su uz njega milile. Jednom je, pak, nagovorio nekog zločestog vola da više ne jede mahune i da ne pravi štetu.
Filozof Empedokle je uvjeravao ljude da je, pak, bog u ljudskom obliku. To je dokazivao tako što je nepogrešivo znao šta ce se i kada kome dogoditi. Godine 435. st.e. skočio je u grotlo vulkana Etne, tvrdeći da mu neće ništa biti, jer je jači od vatre.
Velikom moću proricanja budućnosti i telepatskim mislima odlikovao se i Apolonije iz Tijane (I stoljeće n.e.). Od babilonskih maga naučio je vještinu da neutralizira svoju postojanost, što je nerijetko izvodio pred okupljenim mnoštvom. Navodno, imao je moć da se u djeliću sekunde prebaci s jednog mjesta na drugo, ili da istovremeno bude prisutan na dva različita mjesta.
Pod rimskim carem Domicijanom bio je optužen za magiju, pa je izveden pred sud. Međutim, tokom sudenja najednom je, na očigled svih prisutnih, naprosto iščezao sa stolice. Njegovi suvremenici su zabilježili i to da je tokom boravka u Efesu (Mala Azija) iznenada u jednom trenutku obavijestio prisutne da se baš tog trena odvija ubojstvo cara Domicijana u Rimu. To je opisivao toliko detaljno kao da se sve odvija pred njegovim očima. Kasnije se ustanovilo da se zaista desilo sve onako kako je on opisno, a tačno je bilo i vrijeme koje je on naveo. Očito da je posjedovao izuzetnu telepatsku moć, koju je javno dokazivao .
Za sve predskazivače budućnosti i mage kaže se da su to bili ljudi po mnogo čemu neobični. Po pravilu su bili vegetarijanci, suzdržavali su se od tjelesnih užitaka i vodili su asketski život. Spomenuti Apolonije iz Tijane se, na primjer, zavjetovao na po petogodišnju šutnju, a za Epimenida je zapisano da nije progovorio nijednu riječ punih 50 godina. Kod većine starih naroda predskazivalo se na isti način.Najčešće prema letu ptica i ponašanju životinja, prema izgledu jetre i utrobe žrtvovanih životinja, položaju planeta i zvijezda, pojavi kometa, prema izgledu ljudskog dlana i sl. Stari Grci su
za proricanje koristili i plećke životinja, promatrali su smjer dima sa žrtvenika, ili su osluškivali šum lišća na svetom stablu.
Rimski haruspici su se najviše služili utrobama životinja. Korištene su i tzv. svete kokoši. Budućnost se odgonetala prema tome kako zoblju žito. Poznata je epizoda koja se veže za vojskovodu Gaja Tutacija Katula, kad je prije jedne odlučne bitke čekao da svete kokoši počnu zobati da bi svećenici odgonetnuli kakav će biti ishod boja. Kokoši kao za inat nisu htjele zobati, a onda ih je nestrpljivi general uhvatio i bacio u more govoreći: Ako nećete zobati, onda pijte! U analima je ostalo zapisano da je nesmotreni general i zbog toga izgubio bitku.
U starom svijetu su pojedina proročišta postala nadaleko poznata zbog svoje fame. U Babilonu se takvo proročište nalazilo u sklopu Mardukovog hrama. U Egiptu je bilo u oazi Siva. U Grčkoj su to bili Delfi i Dodona. U prvom je proricala čuvena Pitija sjedeći na tronošcu iznad grotla iz kojeg je izbijala sumporna para. Pri tome je žvakala lovorovo lice i tako ošamućena izgovarala nepovezane rečenice koje su potom tumačili svećenici tog hrama.
U Dodoni se proricalo osluškivanjem šuštanja lišća na svetom hrastu štoo je rastao u prostoru tamošnjeg hrama. Ritual je nalagao da se svećenik potrbuši ispod njega i dok je osluškivao nije smio podići pogled.
U umjetnosti predskazivanja snovi su imali posebnu ulogu. Vjerovalo se da putem na Bog saobraća sa ljudima. Bili su posebni tumaći snova koji su zainteresiranin nudili svoje usluge. Oni najvrsniji shutili su na dvoru vladara. Uz veliko priznanje i plaću snosili su veliku odgovornost. Ako bi pogrešno protumačili carev san i naveli ga na pogrešnu odluku, tu su grešku nerijetko plaćali glavom. Najstarija knjiga tekstova sa tumačenjem snova potječe iz starog Egipta. To je čuveni papirus »Čester Biti«, napisan oko 1350. godine st.e. U Ninivi je iz ruševina iskopana slična knjiga, koja je pripadala asirskom caru Asurbanipalu (VII stoljeće st.e.). U Grčkoj se, pak, putem snova i liječilo. U hramu Asklepija u Epidaurosu Bog je oboljelima pomagao tako što im se javljao u snu i otkrivao im pravi lijek. Pacijenti su lijegali oko svetišta i nisu se dizali sve dotle dok ne bi usnuli ono što su željeli.
Proročišta starog svijeta su prestala funkcionirati tek 391. godine n.e. kad je rimski car Teodozije dekretom naredio da se zatvore sve paganske institucije. Na taj način je prekinuta hiljadugodišnja tradicija koja je u životu mnogih pojedinaca ili čitavog društva odigrala ogromnu ulogu.
Kad se u IV stoljeću n.e. kršćanstvo pretvorilo u državnu i jedinu priznatu religiju, predskazivanje budućnosti se toleriralo samo ako je bilo vezano uz službeni crkveni kult. U protivnom je bilo zabranjivano i proganjano, do čega je često dolazilo stoga što se ta vještina temeljila na paganskim saznanjima koja je crkva najoštrije osuđivala. Ali usprkos oštrim mjerama nije bilo lako sputati čovjekov urođeni interes da unaprijed dozna šta ga gdje čeka, odnosno kakva mu je budućnost. Tako se ova umjetnost njegovala i razvijala i kroz razdoblje srednjeg vijeka, mada je za crkvu to bila crna magija. Kao takva opstala je sve do naših dana i postala dio naše svakodnevice.
Izvor: Knjiga proricanja, predgovor napisao Dr. Enver Imamović.
Dunjalučar 