Luis de Gongora y Argote (1561.-1627.) smatra se glavnim pjesnikom španjolskog baroka, obnavlja liriku, unoseći u nju nove kvalitete, kako u metaforici, tako i u jeziku, stvara poeziju visoke vrijednosti. Njegovo je pjesništvo prozvano »gongorizam« zbog osobite učenosti i mitološke simbolike; bijaše teško razumljivo suvremenicima. Unatoč eruditivne snage, u lirici njegovoj prisutan je istančan osjećaj za boju, glazbu i sliku, te ga nazivahu »anđelom mramornih krila«.
Putnik
Izgubljen, bolan, u kraju neznanu,
u tamnoj noći, nesigurna kroka,
gazi, a pred njim pustara širóka,
zove i ne zna na koju će stranu.
Tad iz daljine do njega doluta
ponovljen lavež uvijek budnih pasa,
i do pastirske kolibe dobasa
gdje milost nađe, kad ne nađe puta.
Ogranu sunce, a ljepota snena,
u hermelinu i umilno ljuta,
zateče tako stranca izmučena.
Za taj bi zaklon život mogô dati,
jer bolje mu je da planinom luta,
nego li mojom smrću umirati.
Lijepa Leonora
Za rujnom zorom sunce pozlaćeno
pomaljalo se kroz vrata istoka:
ona u cvijeću, ljubičasta oka,
ono u zrake sjajne okrunjeno.
Kao da sreću il bol svoju slave,
ova umilnim, ona bolnim glasom,
malene ptice pri tom svjetlu jasnom,
u svježem zraku i sred rosne trave.
A kad poželje lijepa Leonora
da tijelo pruži vjetru, duh kamenju,
pa pojuć siđe iz svojega grada,
ne čuh već ptice i iščeznu zora,
jer sve postade nijemo u čuđenju,
(il možda ja sâm obnevidjeh tada!?)
Zvjezdani sat
O vrijeme, kad po zvijezdama
mjerim kako se krećeš,
vidim da s njima odlaziš,
a s njima vratit se nećeš.
Gdje ostavljaš tragove nogu,
koje ja stići ne mogu?
Al jao! Tvoj bijeg i put
za me su varka samo: t
i, vrijeme, ostaješ tu,
a ja odlazim tamo.
Pješčani sat
Šta nam vrijedi da činimo,
vrijeme, tiraninu objesni,
za te staklen zatvor tijesni,
da te ovde zadržimo,
kad uzalud o tom snimo,
jer sve dalji tebi biva
baš kad misli da uživa,
taj naš život što te zove,
a ti bježiš, vrijeme, ploveć,
gluho poput pijeska siva.
Sunčani sat
Sate koje nama dijeliš,
iako si ruke teške,
ipak spretno i bez greške
vazda brojiš kako želiš.
Vrijeme, ti nam pute veliš
tvrde varke nesmiljene:
kako ne zna kud da krene
slijepi život što prohodi,
ti ga s pomoć sunca vodiš
u dom mu do smrtne sjene.
Dunjalučar 