Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nade, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo.
– Derviš Sušić: Uhode
Prozno djelo Derviša Sušića
Nerijetko se u stvaralačkim preobražajima pojedinog pisca može otkriti sva dramatika i dinamika u razvoju književnog izraza literature kojoj ovaj pripada, i to ne zato što su izuzetnost njegovog stvaralačkog lika i značaj književnog opusa odredili i usmjerili taj razvoj, nego najčešće stoga što je riječ o piscima koji u konvulzivnom smjenjivanju literarnih pokreta, moda i stilskih formacija učestvuju živom energijom aktivne i književno angažirane ličnosti. Jedan od takvih pisaca u poslijeratnoj bosansko hercegovačkoj literaturi je i Derviš Sušić, pripovjedač i romansijer čije je književno djelo često ostajalo izvan ozbiljnijih književnokritičkih prosudbi i analiza, a u čijem se pripovjedačkom opusu mogu primijetiti, uza svu posebnost toga rasta i geneze, najbitniji momenti u razviću naše poslijeratne proze.
Obnova literarnog stvaranja u oslobođenoj zemlji najvećim je dijelom nastavljala tokove međuratne socijalne književnosti, a karakteristična je koliko tematskim opredjeljenjima i idejnom usmjerenošću, toliko i stilskoizražajnim osobenostima soc-realističkog koncepta literature. U godinama neposredno nakon rata u prozi dominira ratna tematika, a ratni dnevnici i me moarska književnost najčešća su forma literarnog ispoljavanja, to, naravno, nije slučajnost. Dnevnik je kao literarna vrsta omogućavao najviši stepen vjerodostojnosti i faktografskog op serviranja stvarnosti, a tek prohujala ratna drama i intenzivna svijest o herojskoj epopeji revolucije upravo su zahtijevali svjedočenje o veličini tih zbivanja. Osnovni vrijednosni kriterij bio je istinitost, tj. podudarnost sadržaja u dnevniku sa sadržajima iz neposredne stvarnosti, a estetski zahtjevi bili su svedeni na stilizaciju zanimljivo ispripovijedane fabule. Većina književnih kritičara je ova izvanknjiževna mjerila protezala i na čisto knji žeune forme proznog izraza, zalažući se za tzv. “novi realizam” u književnosti.
I Derviš Sušić se u literaturi javio upravo dnevnikom (S proleterima, 1950), koji se od djela slične prirode ničim posebno ne izdvaja, mada se već tu osjeća izgrađena narativna fraza, naučena u školi naše duge realističke pripovjedačke tradicije.
Taj klasični pripovjedački prosede, uniforman i gotovo obavezan u prvoj deceniji naše poslijeratne proze, postao je mjera vrijednosti, mada je kreativne mogućnosti pripovjedača znatno sputavao i svodio u uske prostore kanoniziranog stilskog izraza. Osobenosti tog tipa pripovijedanja prisutne su i u Sušićevoj pripovijesti Jabučani (1950), odnosno u romanu Momče iz Vrgorca (1954), kao i u brojnim pripovijetkama razasutim po našim časopisima i listovima, u kojima Sušić nastavlja tradiciju seoske pripovijetke i romana, ali sa aktuelnom tematikom (kolektivizacija na selu, selo u vrtlogu novih društvenih odnosa…). Izrazito deskriptivan pripovjedački postupak objektivnog naratora koji posmatra i opisuje, čvrsta fabulativna osnovica zasnovana na hronološkoj kompozicionoj shemi, potisnuta individualnost ličnosti i odsustvo dubljih psiholoških zahvata u karakterizaciji ličnosti, a naglašen pogled na kolektivna zbivanja i gibanja, bitne su karakteristike tog stilskog koncepta kojim su ostvarena ova Sušićeva djela.
…
Sušićevo prozno djelo nameće se osobitim i prepoznatljivim stilom i jezikom, čiji su korijeni duboko urasli u živo leksičko obilje bosanskih narodnih govora i dugu pripovjedačku tradiciju i usmenog i književnog pripovijedanja. Za razliku, recimo, od Andrića, čija se pripovijedna fraza temelji na izrazito epskoj osnovi tradiciji bosanskog govora, u Sušićevoj rečenici prevladava subjektivnost poetsko-metaforičkog izričaja. Derviš Sušić pripovijeda strasno, on se ponekad potpuno predaje ljepoti kazivanja, ali ona ne postoji kao nešto zasebno, odvojeno od smisla koji taj govor nosi u sebi.
U tom smislu su veoma zanimljivi oni pasaži Sušićevih proza u kojima autor stilizira naslijeđene pripovijedne forme, kada se obično ironijskom intonacijom razara doslovnost naslijedenih narativnih oblika. Na taj način se istovremeno takav govor iznova literarno aktualizira, ali i preobra žava u traganjima za autentičnim vrijednostima baštinjenog izraza u sadašnjem trenutku. A to je još jedna poturda da je Derviš Sušić kao pripovjedač sazreo i da mu u poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti pripada veoma zapaženo mjesto.
Izvor: Derviš Sušić, Uhode, predgovor napisao dr. Enes Duraković
Dunjalučar 