Izbor iz poezije: Dobriša Cesarić

Dobriša Cesarić hrvatski pjesnik i prevoditelj rođen je 1902. godine u Požegi. Svoju prvu pjesmu objavio je 1916. godine, sa svega četrnaest godina. Pored toga, već u ranoj mladosti piše za brojne časopise. Objavio je desetak zbirki poezije i prepjeva, a dobio je nagrade Goranov vijenac i Vladimir Nazor. Umro je u Zagrebu 1980. godine.


Slap

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Voćka poslije kiše

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi, pa ih njiše.
I bliješti, suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće


Jedne noći

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,

Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema

Vjetru

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhno mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednom trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na krizu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!

U suton

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu –

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan – vječan.

Slutnja

Idem u susret nekoj nepoznatoj,
Da li je blizu ili je daleko,
Ja neznam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.
U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu

Prazan život

Sve ulice nas vrijeđaju
uvijek istim licima,
a naše duše žeđaju
za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeći nekuda.
Mi čudo jedno čekamo,
a neće nam se desiti.

Ne kunemo se mukama,
a radosti ne dolaze;
i dani tako prolaze
sa vječno praznim rukama.

Pogled

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al tek što sine već i mine.
što skriva u svom čudnom sjaju

Taj odraz bogate dubine?
Da l‘ bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il bljeskom tuge iz njeg viri

Nesretni, davni neki dan?
Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤