Nesebično davanje


Nesebično davanje

Pitanja o jedinoj nam domovini su jako teška, jer je i ona sama preživjela jako tešku historiju, ako mene pitate, ’’…prkosna od sna’’ su riječi koje ponajbolje opisuju ovu, svima nam dragu pregršt zelenila, plavetnosti, dobrote, humanosti i nesebičnosti. Voljela bih da stare priče i danas traju, da ih ne trepćući i sa oduševljenjem slušam,  ali ostaju samo uspomene, nekih se sve manje sjećam, dok će neke ostati duboko urezane u mome srcu. Brže – bolje sjedoh da ih posložim u čarobnu kutiju, kako mi i one ne bi pobjegle ili se, ne daj mi Bože, izgubile u dubokom, mračnom ponoru uspomena.

Sjetih se djetinjstva, koje bi kao jedan kratak sanak šarenih boja, a iz tog sna sam zapamtila štošta. Tri boje su mi se najviše urezale u sjećanje; plava, žuta i bijela, a slažući svoje uspomene, najviše se zadržah na tom sjećanju. To je sjećanje na ono što i ne moraš voljeti, za čim ćeš kad – tad počet venuti i čeznuti, ono što, htio ti to ili ne, nosiš u srcu – domovina.

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće


Kažimo samo istinu, ne sjetimo je se svaki dan, samo za njene praznike, a trebali bismo neprestano razmišljati o njoj i istraživati njenu historiju… mnogo toga bismo naučili. Bez obzira na to što nismo zapamtili prijeratni i ratni period, treba da budemo ponosni na našu Bosnu i Hercegovinu, na njene sinove koji su nesebično svoje živote dali za nju, i baš zbog toga, svaki Bosanac i Hercegovac, gdje god da se nalazio, treba da stoji mirno i podignute glave kada govori i sluša o svojoj domovini, o ljiljanu, plavoj boji, Uni i Drini, Mostaru i Srebrenici…Volimo li domovinu uopšte, i šta joj dajemo, šta činimo kako bismo je zaštitili od nemara, nehati i nepažnje pojedinaca?

Imamo samo Bosnu i Hercegovinu, tako je oduvijek, od kako znamo da postojimo, a dala nam je sve. Trebamo li biti sebični prema njoj nakon svega što nam je pružila, nakon svih ljepota koje svakodnevno gledamo?  Prije svega, imamo dobre ljude, nesebične i marljive , koji bi pomogli čak i strancu, dali bi mu hljeba i pokazali ispravan put. Naši roditelji, djedovi i pradjedovi su bili tu i čuvali svoje ognjište kad je bilo najteže, neki su za našu domovinu  dali živote i ostavivši svoje porodice uplakane tada, a i danas, više od dvadeset godina nakon tih nemilih događaja. Vjerujem da i danas postoje takvi ljudi, patriote, koji ne bi žalili ništa za svoju rodnu grudu, za avliju u kojoj su napravili prve korake i u kojoj je majka na njih povisila ton zbog nekih prljavih cipela ili pantalona, zbog kriške koja je, dijelom pomazanim šipovim pekmezom pala na zemlju i momentalno postala nejestiva, za ognjište u kojem se pekla proha, koju su čeljad jela kao da je nešto najsavršenije što imaju… a i bilo je najsavršenije, drugog i boljeg izbora nije bilo, a mi se danas žalimo na besmislene sitnice, međutim, kada bismo bolje razmislili, možda bi nam baš sjećanja na toplu prohu, na bogdu, kao zemlja, crnog hljeba otvorila oči, možda bismo tek tada znali cijeniti prave vrijednosti.

Trebamo voljeti svaki kamenčić i nesebično mu dati poseban značaj, svaki grumen zemlje po kojem hodamo, i o njemu čak trebamo razmisliti; ta zemlja će nas jednog dana prekriti, to je jedan od razloga zbog kojih ne treba da štedimo i da budemo umorni od davanja domovini. Jednostavno, budimo ponosni na našu domovinu, na pretke, na sve ravnice i brežuljke, nema ih nigdje ovakvih, dajimo našoj domovini, hiljadu puta više nego što je ona nama, ona je u nas utrta poput kaldrme na Baščaršiji, dajmo joj nešto čime ćemo mi biti utrti u nju, čime će biti ponosna na nas, nešto zbog čega ćemo ući u njenu historiju, to bi zasigurno bila ogromna titula. Ljubav ne možemo objasniti, ljubav moramo da živimo. Isti je slučaj i sa našom domovinom, moramo da je živimo, jer na samo njeno zvučno ime, rađa se ljubav. Ima u njoj tuge, bola, patnje, jada crnog i čemernog, ali u svemu ružnom postoji barem zrno lijepog, a naša domovina nam nije dala samo zrno ljepote; neopisiva ljepota je pogled sa Trebevića, nepregledni vrhovi šuma tako zanosno, u našim očima dotiču nebo, sivo hercegovsko kamenje svojom bojom može podsjećati na neke tmurne dane, ali tu su sva zelenila koja će odagnati sva sivila. Domovina nam je dala i miris kahve i zvuk sevdaha, dala je Safetu Isoviću nadljudski glas, pa kad zapjeva ’’Prođoh Bosnom kroz gradove’’, suze u oku se same stvaraju, a kad kahva zamiriše niz sokak, nema cvijeta i parfema koji bi mogao zamijeniti taj nestvarni miris. Ne puše vjetar sa planina bez razloga, potoci ne žubore za sebe, a snijeg u Lukomiru nije velik jer mu je drago. Ne! Domovina na taj način pokušava da nam pokaže svoje darove, svoje poklone koji su zanemareni. Vjetar kad se smiri, potoci kad ušute, oni šapatom odaju počast svojoj majčici Bosni, a prelijepi Lukomir, još je ljepši kada ga pokrije bijeli, debeli pokrivač.

Taj šapat i tišinu može razumjeti samo onaj koji iskreno voli svoju domovinu, to je  ono što dolazi iz srca i govori da smo svi ljudi i da naše tradicije i adeti naših porodica koje nam je dala domovina nikada neće izumrijeti. Dala nam je pucanj iz topa za vrijeme ramazana, divlje, a pitome golubove na Baščaršiji, dala nam je prelijepe gradove koji će zauvijek biti veće čaršije od Londona i Pariza. Ponavlja li se igdje više čuveni Meša Selimović i njegova nevjerovatna djela? Ostati ćemo, u očima drugih ’’glupi Bosanci’’, a ne znaju da smo mi čestiti, pošteni i obazrivi, zbog toga su nas varali, krali, ubijali i klali, zbog toga se danas koža ježi i stvara knedla u grlu na sami pomen broja 8376 i na majke Srebrenice, ali naša domovina nam je dala takvu narav; nikada nismo uzvraćali istom mjerom i bili bez srca i bez duše. Iz svih već navedenih razloga, ne budimo sebični, dajmo domovini i više nego što zaslužuje, budimo heroji, ostanimo zauvijek upamćeni po nesebičnosti, jer to je, u današnje vrijeme, rijetka osobina, ali cijenjena, ostanimo dični, ponosni, kao što Mak Dizdar kaže, prkosni od sna, dignimo se kao feniksi iz pepela i ne umarajmo se od davanja domovini, lijepe stvari uzvratimo čak i u većoj mjeri, a na ružne ne obraćajmo pažnju. Ostanimo upamćeni po nesebičnosti i ljudskosti, baš zato što je većina nemarna, naše malo će biti od itekakvog značaja!


Autorica: Maida Halilović

Bilješka o autorici:

Maida Halilović, rođena 2002. godine u Sarajevu. Živi u malom gradiću na tri rijeke, Olovu, gdje pohađa treći razed Gimnazije, jezičko područje, u Mješovitoj srednjoj školi “Musa Ćazim Ćatić”. Oduvijek je voljela da pišem, ali zvanično to radi od sedmog razreda osnovne škole. Do sad je za svoje radove dobivala razne nagrade i pohvale, što joj, između ostalog, daje motivaciju za nastavak pisanja. U pisanju nalazi svoju slobodu i to je ispunjava, bez obzira na temu, jer svaka je na svoj način posebna i ima svoju dušu.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤