Književni put Aleksandra Sergejeviča Puškina

Pushkin farewell to the sea, Ivan Aivazovsky, 1877., detalj


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Književni put Aleksandra Sergejeviča Puškina

Već je Bjelinski istakao tezu: Pisati o Puškinu – znači pisati o cjelokupnoj ruskoj književnosti. U književnom stvaranju genijalnog ruskog pjesnika A. S. Puškina (1799–1837), tvorca suvremenog ruskog književnog jezika i oca moderne ruske književnosti, istaknuto mjesto pored njegovih stihova zaprema i njegova proza. 

Najranije Puškinovo prozno djelo je nedovršeni historijski roman Arapin Petra Velikoga, na kome je pjesnik radio tokom 1827. (i 1828), a koji se u štampi pojavio 1829. Puškina je rano zainteresirao život njegovog pradjeda s majčine strane, Avrama (Ibrahima) Petrovića Hanibala, on je marljivo proučavao potrebne podatke iz epohe reformi Petra Velikog, koja je imala sačinjavati povijesni okvir za radnju, i počeo pisati roman, koji je nažalost ostao nedovršen, ali čiji je fragment – po svjedočanstvu Bjelinskog – bio dovoljan da uništi lažno – sladunjavi i sentimentalni način pisanja historijskih romana i pripovijetki Lažečnjikova, Zagoskina i njihovih pristalica i koji znači, u punom smislu riječi, prekretnicu u povijesti ruske književnosti. 

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće


Kad 1829. prviput prosi ruku svoje buduće žene Natalije Nikolajevne Gončarove i biva odbijen pod izlikom, da je ona premlada za udaju, Puškin, koji je već zbog svojih slobodoumnih stihova bio pod paskom, odlazi bez dozvole na Kavkaz, gdje se kao civil priključuje armiji generala Paskijevića i s njom učestvuje u ratnom pohodu od Karsa do Erzeruma. O svom putovanju vodi bilješke, koje izlaze s posebnim pjesnikovim predgovorom dvije godine pred njegovu tragičnu smrt (1835) pod naslovom Putovanje u Arzrum za vrijeme rata 1829. Te putne bilješke su divan primjer umjetničke proze Puškinove, njegovog proznog jezika koji zadivljuje svojom sažetošću, jednostavnošću i jasnoćom. Te osobine istaknut će se jođ jače u kasnijim proznim djelima Puškinovim, kad bude većoj mjeri došlo do izražaja njegovo nastojanje da umjetničko djelo bude idejno zasićeno do maksimuma, čime je i bila izazvana njegova borba za plemenitu jednostavnost pjesničkog govora, za odbacivanje svega suvišnog, za ona proslavljeni pušinski lakonizam, u kome je po izjavi Njekrasova – riječima bilo tijesno, a mislima prostrano. Inače je Puškinov putopis i danas interesantan zbog zanimljivih opažanja o životu kavkasih gorštaka, o običajima i psihologiji ljudi onog kraja, kao i zbog lijepih opisa prirode.

Za vrijeme tromjesečnog boravka na svom imanju u Boldinu, u jesen 1830., Puškin piše svoje Priče Bjelkina (nazvane tako, jer se pjesnik zaklonio za izmišljeni lik Ivana Petrovića Bjelkina, da bi se uklonio otrovnim napadajima svojih kritičara Bulgarina i Sjenkovskog, koji su ga baš u to vrijeme osobito žestoko napadali). U ovim pričama Puškin je pokazao veliku sposobnost svoga stvaralačkog dara: da od velikih i monumentalnih tema, koje je obrađivao u svojim poemama i stihovima uopće, prijeđe na sitne i svakodnevne, ali da i u njima otkrije ono što je veliko i duboko čovječansko. Ove divne priče osnova su realističkog pravca u ruskoj književnosti. Na primjer, svi likovi i tipovi činovnika u potonjoj ruskoj književnosti (i kod Gogolja, i kod Dostojevskog, i kod Čehova) vode podrijetlo od Puškinovog Nadstojnika poštanske stanice. Prema svjedočanstvu velikog ruskog pisca L. N. Tolstoja u jednome, tek nedavno (1946) otkrivenom pismu N. N. Strahovu, lektira Priča Bjelkina dala je Tolstoju neposredni podstrek da počne pisati svoj čuveni roman Ana Karenjina (Pismo od 25. ožujka 1873). Svega nekoliko dana kasnije, 30. ožujka 1873 pisao je L. N. Tolstoj P. D. Golohvastovu: »Nećete vjerovati, da sam s ushićenjem, kakvo već odavno nisam osjetio, čitao Priče Bjelkina, sedmi put u svome životu. Književnik ne bi trebao da prestane proučavati ovu riznicu. Na mene je to proučavanje proizvelo snažan utisak«. A u pismu od 9. travnja iste godine: … Je li davno tome, što ste ponova čitali Puškinovu prozu? … Pročitajte iznova sve Priče Bjelkina. Njih bi neprestano trebalo da proučava svaki pisac. Ja sam to nedavno učinio i nemam riječi da Vam opišem onaj blagotvorni uticaj, koji je to proučavanje učinilo na mene. I u posljednjim godinama svog života L. N. Tolstoj je isto tako oduševljeno govorio o Puškinu. A. B. Goldenvajzer zapisao je 1. listopada 1910, kako se Tolstoj pročitavši Mećavu, ushićavao jednostavnošću pripovijedania … Glavno je kod njega (tj. kod Puškina) jednostavnost i jedrina pričanja, nikad ničeg suvišnog

U Boldinu piše Puškin i svoj Ljetopis (Historiju) sela Gorjuhina. U toj pripovijeci, koja je objavljena tek poslije pjesnikove smrti, opisuje on umjetničkom snagom jade i patnje ruskog sela i ruskog seljaka pod jarmom kmetovskog društvenog uredenja. Ovdje se i nehotice podsjećamo, kako je duboko istinito ono, što je za Puškina rekao Mickiewicz: Puškin je prezirao autore, koji su pisali besciljno, on nije volio filozofski skepticizam i umjetničko ravnodušje, koje je vidio kod Goethea. U ovoj pripovijeci je Puškin dotakao temu, koju će kasnije obradivati i u svome Dubrovskom i u Kapetanovoj kćeri i u još nekim sitnijim svojim djelima: socijalni problem ruskog sela i seljaka u Rusiji krjeposnog prava. Već ova pripovijetka opravdava izreku i sud Puškinov o beletrističkoj prozi, koju je on nazvao jezikom misli i za koju veli: Točnost, kratkoća – eto prvih vrlina proze: ona traži misli i misli, bez njih i najblistavije izražavanje ničemu ne služi.

Poslije svoje ženidbe Puškin se opet obraća historijskim temama, za koje je uvijek imao živ interes. Naročito ga zanimaju: godina 1812, epoha Petra Velikog i Pugačovljeva seljačka buna. On pribire i marljivo proučava arhivsku građu o tim razdobljima Još 1831, podstaknut romanom M. N. Zagoskina Roslavljey ili Rusi 1812 godine, počinje pisati svog Koslavljeva, jer je bio nezadovoljan idejnom usmjerenošću Zagoskinovog romana i htio rehabilitirati lik glavne junakinje Poline Lidine, koju je Zagoskin sasvim krivo prikazao. Ali roman ostaje nesvršen, jer je problem seljaštva sasvim privukao na sebe Puškinov interes; 1833. on odlazi na put u Nižnji Novgorod, Kazanj, Simbirsk, Orenburg, Uraljsk i Berdi, da na licu mjesta prikupi novu građu za svoju povijesnu raspravu o Pugačovljevoj buni, koju je i napisao 1833 – 1834. zajedno s pripovijetkom Pikova dama, koja je kasnije poslužila Čajkovskom kao libretto za istoimenu operu. Iste, 1834. godine, Puškin sastavlja plan za svoj historijski roman Kapetanova kći, koji završava u listopadu 1836. U njemu je obrađena Pugačovljeva seljačka buna iz 1773-1774, krupan dogadaj iz povijesti klasnih borbi u Rusiji druge polovice 18. vijeka. U svom romanu Puškin je osim arhivske građe iskoristio i mnogobrojna svjedočanstva suvremenika i očevidaca bune (npr. stare 75. godišnje kozakinje u selu Berdi, gdje je Pugačov proveo punih 6 mjeseci, a koja se svega još odlično sjećala), pa su mu sve te savjesne pripreme omogućile, da u svom romanu postigne viši stepen realizma. 

Dubrovskog je Puškin pisao u godinama 1832. i 1833., ali je djelo objavljeno tek poslije njegove smrti (1841, a – po nekim izvorima, 1840). Prema pjesnikovim bilješkama u rukopisnoj zaostavštini razabire se, da on djelo nije smatrao potpuno dovršenim, jer su pronađena dva nacrta za produženje romana, kako je Dubrovskog nazvao sam autor.

O širini Puškinovog horizonta najljepše svjedočanstvo imamo u Engelsovom pismu N. F. Danielsonu, poznatom ruskom ekonomistu (1844-1918), jednom od ideologa narodnjaštva i prvom prevodiocu Marxovog Kapitala na ruski. U pismu od 29. -31. listopada 1891. Engels veli: »Kad proučavamo … realne ekonomske odnose u različitim zemljama i na različitim stupnjevima civilizacije, kako nam čudnovato pogrešna i nedovoljna izgledaju racionalistička uopćavanja 18. vijeka recimo, na primjer, staroga dobrng Adama Smitha, koji je uzeo uslove, koji vrijede za Edin- bourgh i susjedne škotske grofovije, kao normalne za čitav svemir! To je znao već i vaš Puškin …

Mnoga Puškinova prozna djela dramatizirana su i prikazivana na pozornicama širom Rusije, kao: Kapetanova kći, Dubrovski, Pucanj, Ukopnik i dr., neka su poslužila ruskim odnosno sovjetskim kompozitorima kao libretto za operna djela (operu Dubrovski komponovao je Napravnik još 1894. Cezar Kjui je 1911. uglazbio Kapetanovu kćer, a sovjetski kompozitor Krjukov Nadstoinika poštanske stanice), a prema priči Plemkinja-seljanka, koja je i našem Zajcu poslužila kao libretto za njegovu operu Lizinka. komponirao je poznati sovjetski kompozitor Asafjev istoimeni balet. Izvjesna od proznih Puškinovih djela, među njima i Dubrovski također su filmovana.


Izvor: A. S. Puškin, Dubrovski, pogovor napisao Momir Vujkov.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤