Kako sam pohodio ljudski Olimp
Koračao sam naprijed, a kao da sam zaostajao… Svakim korakom udaljavao sam se od cilja. Noge su nastavljale, oči ispračale tragove u šećernom i bezokusnom snijegu, a duša – posustajala…
Sve je u meni odzvanjalo nekom tanušnom, dalekom i lomnom tišinom koja je poput stakla prijetila da sav taj obzor i odjek u mojim prsima i prstima u trenu slomi i nestane, ostavljajući da iza mene, tek jednog ljudskog puta, ostanu da iskre tragovi u toj pamučnoj i dalekoj, ali iskrenoj hladnoći skandinavskog snijega. Snijeg bi polagano i sigurno zatrpao tragove stopa. Sa tragovima, nestalo bi jedne sudbine. Sa sudbinom, umrla bi i priča… Ali bilo je tako kako je moralo biti, a otisci u snijegu su poput nekog stranog i dalekog pisma, ispisivali na ovoj zemlji, samo svoju priču. Drevni Normani vjerovali su kako rune imaju čarobnu moć! Takvo nešto razumio bi samo pjesnik, osmjehnuo sam se jednom i nejednom…
Bili su to znakovi života i puta čovjekovog bića koji je na toj stazi, prestajući da bude i čovjek koliko i biće, i živ koliko i mrtav, prosto nestajao u snu koji ga je umotavao, milovao poput ruku samo njegove majke – zemlje i u toj se sigurnosti činio topao i ugodan, kao posljednji i bezbolni rez koji nagovještava mrak. Glas bi se gubio u bjelini, a snijeg bi zatrpavao kretnje, geste i pomisli… I konačno, sve bi bilo na svome mjestu.
Razmišljao sam o tim i takvim stvarima dok sam se posljednjim naporima svoga bića južnjaka, navikavao na borbu sa teškim i mokrim snijegom koji je osvajao moje čizme i nogavice u dalekom sjevernom gradu Kristijaniji, o kojem sam čitao u manastirskim knjigama, kako tu dani i noći traju mjesecima, kako se tu izmjenjuju duhovna božanstva svjetlosti i tame i kako tu čovjek nije kao na jugu u bogatstvu njegovih želja, već da se tu čovjek suprotsavlja božanstvima, prkosi im i bori se za sebe, kako bi zavrijedio svoje mjesto u dalekom svijetu bogova, koju su preci onih koji sada žive u tom kraju, zvali Valhalom.
Teško su se takve misli uvlačile pod kožu jednog južnjaka, čovjeka koji je učio da Bog od njega traži tek poniznost i dobra djela, a ovdje dok se Vedrefelni razmeće vjetrovima i vreba strašni vuk Fernir, otimajući se užadima od zmijske kože, eto, treba da se prkosi bogu i sudbini… Ali koračajući dugom stazom koja je bila toliko jednostavna za povući na bilo kojoj gradskoj karti i koja je povezivala stanicu podzemne željeznice i spasonosnu bronzanu kapiju Vigelandsparka, sve sam više shvatao kako sam ostavljen i lišen poniznosti i zahvalnosti kao suvišnog tereta od kojeg nemam niti podrške, niti pomoći, prepušten tek svome ljudskom, mrskom i drskom hiru i inatu koji je u meni grmio: „Istraj!“, prkoseći snijegu, vjetru i zimi u koju sam, kao ptič bačen bespomoćno, da se izborim ili da odustanem…
Da sam odustao, račun bi bio jednostavan: Par utisnutih tragova koji se djele u polukrugu i vraćaju nazad u toplotu podzemne željeznice. Tragove koje će kroz svega nekoliko minuta prekriti snijeg. Borba je značila lekciju koju ću vječno pamtiti!
Da mi se u toj bezvidici i bezbojici nije učinilo zlatilo boja neba edvardovskog Vriska, koji je pozivao na saznanje i trzaj pred zlom koji donosi noć i pred neizvjesnošću koje kuca na vratima čovjekolikog i smrtnog, kao da ne bih smogao snage zakoračiti u taj ledom okovani park kojeg je tek šupljikava bronzana kapija djelila od čistine januarskog trga po kojem, osim mene, niko drugi nije parao snijeg.
„Domaćini znaju nešto što ja ne znam!“, nasmijao sam se pošto sam pogledom ispratio svoj put i samoću i prazninu koja je odjekivala trgom, a koju sam do maloprije usvojio i u svoje biće… Kapija nije bila ni nalik onim teškim bukovim ili hrastovim vratima, iza kojih bih pronašao neku zavjetrinu koje štite od ledenih strijela skandinavske zime. Naprotiv, bila je potpuno isprazna, širokih proreza od bronze ukrašena sa likovima četiriju muza, koje su ovog putnika sklonile od besmislenog vjetra i dale mu zaklon dajući mu novi cilj. Napuštajući svijet hladnoće, praznine i smrti, zakoračio sam u svijet iz kojeg je u svakom svom ćošku nicao život, palacajući svojim toplim jezicima, milovao je dušom iz kamena.
„Široki drvored, neosporno je vodio nečemu važnom!“, pomišljao sam dok sam sigurnije koračao Vigelandsparkom, prisjećajući se pokoje lekcije nordijske mitologije koju sam kao historičar u podoficirskoj kulturi učio iz radoznalosti, a koja se u nastavnim planovima uglavnom zaobilazila…
„Vigelandspark“, prisjećao sam se iz stranica snijegom natopljenih vodića, „bio je jedan od najvećih sklupturalnih parkova svijeta, ako ne i najveći, ciljano pravljen od strane norveškog skluptora Gustava Vigelanda. Nikada nije doživio otvaranje parka… Tražeći uvijek neku sitnicu koju bi doradio do otvaranja, sudbina je presjekla vrpcu života umjetnika nekoliko mjeseci prije nego što se presjekla vrpca na ulaznim vratima njegovog parka. Smrt jedne priče, označio je početak života one druge.“
„Panta Rei!“, prisjećao sam se mediteranske izreke naivno je vezujući za onu nordijsku: „Sirkel av liv!“
Prilazeći mostu, stabla su postajali ljudi. U pokretima ljudi, rađali su se bogovi. U tom trenutku sve sam više shvatao ono što nikada neću zaboraviti. Tog dana sam prošetao ljudskim Olimpom.
Okolo mene, duž stotinjak metara dugog mosta opasanim teškom mramornom ogradom, stajali su kipovi, ljudi, sklupture, bogovi, stajao je život koji me je prožimao do srži. Nikada nisam znao, kao što nikada neću znati od kuda su i kojim poslom ti ljudi došli, prošli i ostali na tom mostu. Na njima nisam mogao primjetiti ni tračak koji bi odavao njihovo porijeklo, ime, brige i kulturu. Poznavao sam nekoliko jezika, od Turskog do Norveškog, ali se nisam usuđivao izustiti ni riječi, ni na jednom od njih. A slutio sam da bi me razumili. Kipovi, bolje nego ljudi…
Ljudi od kamena iskreniji od ljudi mesa…
Radovali su se životu… Na snijegu, bili su slobodni haljetka.
Niti u očima im nisam iščitavao kraj iz kojeg dolaze.
U svemu je bilo malo od rasa i klasa, mnogo od Čovjeka.
Ti i takvi ljudi, nisu mirovali sekunde u borbi sa životom, slaveći ga bez mira… Borili su se, napregnutih mišića nosili su jedni druge, padali i ustajali, plesali, plakali i ljutili se, ljubovali i ljudovali, ni hladniji, ni gladniji od svakog drugog koji je prolazio pored njih. Među njima, isijavali su se pojedini koji su, poput onog čovjeka u prstenu, što se svim silama napeo ne bi li iskočio iz obruča, ostajao zaglavljen u njemu… Nije odustajao… Okamenjen u toj borbi, ostao je istrajan u svome naumu.
Iza mosta, nalazila se fontana od bronzanih skluptura. Ljeti je iz nje izvirala voda, ali je sada, usred januarske pustoši ostajala nijema i suha, prijateljska prema kakvom umjetniku koji bi napojio oči na njenim ljepotama, što se stidljive, skriju pod mlazove i vodopade pred masama turista koji ovuda prolaze ljetnim mjesecima. Među teškim granjem, skrivala su se ljudska tijela. Bila su nešto jednostavnija nego ona na mostu, značajno tanja i pomalo nespretno su, uvijajući se pod težinom, držali krošnje bronzanih stabala.
„Stabla su bila vječna inspiracija drevnim narodima sjevera“, prisjećao sam se naučenog i izblijedjelog. Oni su vjerovali kako se svijet nalazi u krošnjama stabala Igdrasila u čijem korjenju živi zmija Nidhog, a granje brste četiri jelena, Dain, Dvalin, Duratror i Dunej. Među granama krošnje sačuvan je sav svijet koji dišemo.
U očima mi se zaiskrila istina! Drveće nije imalo korijenja, umjesto toga, iz kamene ograde iznicale su ljudske noge, a ruke nespretno pridržavale krošnju. Čovjek je kreirao, držao i čuvao svoj svijet čovječnosti. A na platou, tek malo iznad fontane, izdizalo se petnaestak metara visoko zdanje, monolit isklesan u 121 ljudska tijela koja se sapliću jedno od drugo, vezuju i pomažu, ustaju i posustaju prema vrhu, bježeći iz svijeta koji kao da im ne pripada.
„Od čega bježe!?“, pomislio sam tada i još mnogo puta poslije. I nikada nisam sa sigurnošću dobio odgovor… Oko njih je izvirao svijet čovječnosti, borbe i istrajnosti, mladosti i starosti, ljubavi i samoće okamenjen rukama umjetnika.
„Otkako je Hod pogodio strijelom od imele Balderovo srce, na ovome svijetu neće biti pravde!“, osmjehnuo sam se dok sam razmišljao o neizbježnosm. Stotine bića ispričale su priču stotina ljudi, zarobljenih u legendi Vigeladnovog uma. Ni ja, ni on nikada nećemo saznat odakle su i zašto, kojim poslom i potrebom, svi ti ljudi došli ovjde, na kraj svijeta, kako bi tu ostali zauvijek!? Na putu koji sam i ja neizbježno slijedio… Ne znamo ni ja, ni on, kao što nikada niko ni neće saznati, kojim su jezikom govorili i koje su rase bili ti ljudi, kako su razmišljali, da li su bili južnjaci ili sjevernjaci, da li su pronašli utočište ili i dan danas tragaju za njim!? Nikada nećemo saznati ni zašto su bježali iz ovoga svijeta i u koji su to svijet bježali, uz pomoć svojih drugova i na račun svojih drugova, uspinjući se među oblake, daleko od zemlje, bez boga Baldera na njoj…
Ali ono što sam uvijek znao i što će zaiskriti poput svijeće uljarice u zimi, shvatit ću kada pogledam preko zida, daleko i nepovezano od ovog čudnog životnog puta ljudi i bogova. Bez staze i puta do njega, bez rečenice koja bi ga povezivala u ovu stazu ljudskog Olimpa, a opet snažniji i sveobuhvatniji od nje, nevidljiv na početku, a sasvim jasan i čist na kraju, stajao je prsten od ljudskih tijela… Držali su se zajedno, grčevito u prsten od mesa i kamena, podsjećajući južnjaka na one riječi: „Sirkel av liv!“
Tog dana sam pohodio ljudski Olimp… Tog dana sam, u potrazi za svojom pričom, naučio priču svih ljudi ove Zemlje koju svojom zovemo.
Autor: Faris Šačić
Bilješka o autoru:
Faris Šačić je mladi bosanskohercegovački pisac, rođen 1998. godine u Sarajevu. Završio je Četvrtu osnovnu školu u Hrasnici i Međunarodnu srednju školu u Sarajevu. Student je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Knjigom „Putnik kroz život“ (2015), koju izdaje sa samo šesnaest godina, širom otvara vrata za dalje uspjehe na regionalnoj kulturnoj sceni. Samo godinu dana kasnije izdaje knjigu „Na prugama vremena“ (2016), koja je bila novi, znatno veći iskorak mladog pisca. Najmlađi je član Udruženja bosanskih umjetnika od 2015. godine. Udruženje izdaje zbornik grupe autora naslovljen njegovom pričom „Miris izgorjelog papira“. „Kritika čovjeka“ (2019), predstavlja svojevrsnu kulminaciju njegovih ranijih motiva, ali i nagovještava piščev angažman na mnogim drugim tematskim i stilskim poljima savremenih književnih tokova. Njegove pripovijetke i pjesme zastupljene su u mnogim proznim i poetskim zbirkama širom regiona. Za svoj književni angažman je više puta nagrađivan. Autor živi, školuje se i stvara pod nebom rodnog grada.
Dunjalučar 