Zdravko Odorčić, Drama: Zatvorske cimerice, Prizor 3.

Zatvorske cimerice

Prizor 3.

JOZEFINA: (Ulazi zavezanih ruku ispred Čuvarice) Pustite me… pusti me, aždajo… Idem sama… Evo idem… lezbača jedna… krvi bih vam se na slamčicu nasisala…

ČUVARICA: I noge ću ti zavezati… još jednom pokušaš! Što ti misliš da je ovo svratište!? Dođeš… malo dremneš pa nazad na ulicu… E, moja draga, neće to ići baš tako! I kakav je to nered… Odmah krpu u ruke i operi taj nužnik… Vidi samo na što vam izgleda WC školjka… Ajde… peri… izribaj to odmah…

JOZEFINA: Ma da ne bih… peri si sama…

ČUVARICA: Ti to odbijaš naredbu!?

JOZEFINA: Ništa ja ne odbijam… samo si ti operi sama tu školjku…

ČUVARICA: Oprat ćeš ju i to odmah… (Priđe Jozefini i gurne ju. Jozefina padajući klekne ispred WC školjke)Dosta je bilo maženja… Što čovjek s vama ljepše, to ste vi drskije i neposlušnije… Stat ću ja vama na kraj… Ribaj, rekla sam…

JOZEFINA: E, neću! Ribaj si sama!

ČUVARICA: E, hoćeš… I te kako hoćeš(Gura Jozefininu glavu u školjku) Svojim nosom ako treba…

JOZEFINA: Joooj… glupačo jedna… čupaš mi kosu! Ma dat ću ja tebi… (Pokuša se pridići i udariti Čuvaricu)

ČUVARICA: Samo daj… (Tijelom se nasloni na Jozefinu i gura prema WC školjci) Sredit ću ja tebe! Bit ćeš ti meni poslušna… Kako se to samo otme… Sve poštene i nedužne… Ma nemoj… Preodgojit ćemo mi vas…

JOZEFINA: Dobroooo! Odustajem! Predajem se… Samo se smiri, makni s mog tijela…

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

ČUVARICA: Smirit ću ja tebe… Svaki dan scene… Svaki dan jedna od vas pošizi i pravi pizdarije… E, dosta je toga… Ako smo čuvarice, ne moramo trpjeti sva vaša sranja…

JOZEFINA: Dobro je! Smiri se… poslušat ću… i ne psuj… Ovdje je jedna stara dama plave krvi…

ČUVARICA: Što ne psuj! Pa pun mi vas je kufer! I vas i vaših sranja! Izluđujete nas danima raznim pizdarijama!

JOZEFINA: Dobro… smiri se… rekla sam da ću te poslušati…

ČUVARICA: Onda ribaj…

JOZEFINA: Odveži mi ruke… ne mogu ovako…

ČUVARICA: Dobro… odvezujem (Odveže Jozefinu) Sad na posao…

JOZEFINA: Sad si vidno uzrujana… ostavi ti mene… ja ću to sve srediti… Naiđi kasnije i pregledaj… alʼ ja ću to sve cakum-pakum… blistat će ko u reklami…

ČUVARICA: Dobro… operi to… nemoj kad se vratim… svašta sam ti u stanju učiniti…

JOZEFINA: Bez brige… samo ti idi… Treba ti odmor…

ČUVARICA: Izludjet ćemo tu s vama… kao da mi nemamo svoj život izvan ovih zidina…(Odlazi)

JOZEFINA: (Prati ju pogledom. Savija ruku u laktu) Evo što ću ti ribati… krvopijo… Da ne bih! Nisam ja tvoja služavka! Neka ti riba mama tvoja!(Pogleda prema Kameliji) Dakle, draga moja bako… jel ti to mene dresiraš ko pit bula… igraš se sa mnom ili me jednostavno ko posljednju glupaču… zajebavaš.

KAMELIJA: Aha…

JOZEFINA: (Pritrči Kameliji) Još jednom ahamukneš… oči ću ti pokopati i kose počupati pa nekoga drugog sprdaj, babetino jedna…

KAMELIJA: Nisam ja ništa…

JOZEFINA: Ni riječ… Šuti jer ću ti sad zavrnut vratom… Budi fina… budi dama… Kakva dama!? Praviš od mene budalu, a ne finu damu… A i ja sam naivna ko prava seljanka…

KAMELIJA: Sve sam ti rekla kako treba…

JOZEFINA: Da, naravno da jesi. Samo sam ja glupača koja ne može shvatiti koliko su dva i dva… ne mogu upamtiti jednostavne upute… izađem iz ćelije…

KAMELIJA: Lijevo i onda pravo do hodnika…

JOZEFINA: Pravo do hodnika…

KAMELIJA: Onda opet lijevo i ravno na glavna vrata…

JOZEFINA: Na glavna vrata…

KAMELIJA: Otključaš i desno ti je rijeka… a opet lijevo grad…

JOZEFINA: Desno rijeka… i lijevo grad… i izgubiš se u mnoštvu…

KAMELIJA: Ispariš…

JOZEFINA: Ludo stara! Tako sam i učinila…

KAMELIJA: Dođi…

JOZEFINA: Što sad hoćeš… ostavi me na miru. Ljuta sam i mogla bih te…

KAMELIJA: Dođi…

JOZEFINA: (Prilazi joj) Evo me…

(Koračaju i govore istovremeno)

KAMELIJA I JOZEFINA: Lijevo i onda pravo do hodnika… Pravo do hodnika… Onda opet lijevo i ravno na glavna vrata… Na glavna vrata… Otključaš i desno ti je rijeka… a opet lijevo grad… Desno rijeka… i lijevo grad… i izgubiš se u mnoštvu… Ispariš… (Razdvoje se desno i lijevo)

KAMELIJA: Eto, vidiš…

JOZEFINA: Vidim da nisam isparila…

KAMELIJA: Ponovo…

(Koračaju i govore istovremeno, prvi put brže, drugi put još brže)

KAMELIJA I JOZEFINA: Lijevo i onda pravo do hodnika… Pravo do hodnika… Onda opet lijevo i ravno na glavna vrata… Na glavna vrata… Otključaš i desno ti je rijeka… a opet lijevo grad… Desno rijeka… i lijevo grad… i izgubiš se u mnoštvu… Ispariš… (Razdvoje se desno i lijevo)

KAMELIJA I JOZEFINA: Lijevo i onda pravo do hodnika… Onda opet lijevo i ravno na glavna vrata… Na glavna vrata… Otključaš i desno ti je rijeka… a opet lijevo grad… Desno rijeka… i lijevo grad… i izgubiš se u mnoštvu… Ispariš… (Razdvoje se desno i lijevo)

JOZEFINA: Eto, vidiš… (Ponavlja sama) Lijevo i onda pravo do hodnika… Pravo do hodnika… Onda opet lijevo i ravno na glavna vrata… Na glavna vrata… Otključaš i desno ti je rijeka… a opet lijevo grad… Desno rijeka… i lijevo grad… i izgubiš se u mnoštvu… Ispariš… (Zaokrene lijevo)

KAMELIJA: Stani. Ni makac… Išle smo u paru… ti si skrenula ulijevo, ja udesno…

JOZEFINA: Pa naravno… Ja uvijek odem u suprotnu stranu…

KAMELIJA: U krivu…

JOZEFINA: Da, u krivu stranu odem…

KAMELIJA: Zato nisi isparila…

JOZEFINA: Kako smo glupe…!?

KAMELIJA: Ti…

JOZEFINA: Što ja…

KAMELIJA: Glupa…

JOZEFINA: Krivo si mi govorila… ja krivo shvatila… Točka.

KAMELIJA: Točka.

JOZEFINA: A da ja opet pokušam…!? Mislim, dok je vruće… Neće ove krvopije ni pomisliti da bih se opet usudila. Što ti misliš.

KAMELIJA: Ako si shvatila…

JOZEFINA: Shvatila sam… A da ipak sačekam mrak!?

KAMELIJA: Kako hoćeš… Na tebi je… moraš prvo u sebi svladati strahove…

JOZEFINA: Je, kad samo pomislim na one ružne čuvarice… Jedna ima njušku ko pit bul, a druga sise da bi mogla nahraniti čitavu ragbi momčad.

KAMELIJA: A ona što ima madež na nosu ko babaroga…

(Smiju se)

JOZEFINA: Treba ih razapeti u kukuruz da plaše vrane… (Smijeh)

KAMELIJA: Ajmo jest!

JOZEFINA: Misliš?

KAMELIJA: Mislim… (Priprema hranu. Pokazuje konzervu) Zvrk…

JOZEFINA: Zvrk?

KAMELIJA: Nemam zvrk…(Baci konzervu u pod) Neće… čvrst lim…

JOZEFINA: Probat ću ja… (Uzima i stavlja pod nogu kreveta) Ni rupica…

KAMELIJA: Satara… Da mi je satara…

JOZEFINA: Čudim se da i nju nemaš pored ovih silnih noževa…

KAMELIJA: Nemam… Ali nož… (Uzima mali nož i nabija ga u konzervu)

JOZEFINA: Hoće li?

KAMELIJA: Hoće… Evo(Priprema hranu)

JOZEFINA: Ma nisi ti tako ni loša…

KAMELIJA: Viski…

JOZEFINA: Može viski… (Toče si viski) U jednom me trenutku zezaš… a opet s druge mi strane daješ hranu…

KAMELIJA: Hrana održava život… Bez hrane propadaš… Borba za hranom pretvara te u životinju… životinja u borbi za hranom ne preže ni pred čim… ubija… Ako si gladan, spreman si ubit…

JOZEFINA: Misliš, ako ne budem sita, mogu poblesaviti i napasti te ko životinja u borbi za hranom…

KAMELIJA: Aha…

JOZEFINA: Hraniš me da te ne ubijem…

KAMELIJA: One, tamo… Jaka… ubijaju za hranu…

JOZEFINA: Jaka… ubija…

KAMELIJA: Aha… vidjela sam…

JOZEFINA: I zato se bojiš…

KAMELIJA: Aha… bojim se…

JOZEFINA: Bojiš se, a s njima trguješ… kupuješ hranu…

KAMELIJA: Ne trgujem…

JOZEFINA: A gdje su moje haljine?

KAMELIJA: Kod čuvarica… Njima ih dam da šute i ne odaju me Velikoj.

JOZEFINA: Odakle ti onda hrana?

KAMELIJA: Kradem hranu…

JOZEFINA: Kradeš hranu iz menze…

KAMELIJA: Ne… Od Velike…

JOZEFINA: Od Velike… pa ti si stvarno šiznula… Bojiš se Velike, a od nje kradeš…

KAMELIJA: Psihologija… Utjerala mi je strah u kosti… skoro me zadavila… Sada misli kako mi neće pasti
na pamet ukrasti joj…

JOZEFINA: Čuj, dobra ti je filozofija…

KAMELIJA: Je… Šampanjac?

JOZEFINA: Šampanjac… i to si joj maznula?

KAMELIJA: Aha… Ajd… uzdravlje!

JOZEFINA: Uzdravlje…


Bilješka o autoru:

Zdravko Odorčić rođen je u Osijeku. Radi i živi u Zagrebu. Dramaturg je, redatelj, romanopisac i pjesnik. Urednik je preko  200  književnih izdanja.  Osnivač je KULTure SNOVA  u Zagebu i Radio snova. Već u drugom razredu srednje škole napisao je monodramu Čovjek, pas i mačka te u suradnji s ondašnjom MZ Retfala postavlja na scenu. Monodrama je imala preko 40-tak izvedbi. Kao student pokušava izdati svoj roman u vlastitom izdanju na što su novine oštro osudile, te su mu profesori sa Katedre hrvatskog jezika savjetovali da piše pod pseudonimom dok se ne slegne prašina budući da mu je prijetilo i izbacivanje s fakulteta. Od tada piše pod pseudonimom Saša Z. Odorčić sve do 90-tih godina. Pjesme su mu prevođene na slovneski, makedonski, romski, hebrejski, arapski, mađarski, bugarski, češki, malezijski, talijanski i engleski jezik. Član je Društva dramskih umjetnika Hrvatske, Matice hrvatske i mnogih drugih kulturnih asocijacija i udruga. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja kako za svoj umjetički rad tako i za društvenu angažiranost gdje preko kulture spaja ljude i na taj način se bori za mir i toleranciju u svijetu.