Izbor iz proze: Anton P. Čehov

Ruski književnik Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860. godine. Studirao je medicinu u Moskvi, a već je za vrijeme studija počeo objavljivati kratke članke u različitim časopisima. Svoju prvu dramu Bez oca, napisao je dok je pohađao srednju školu, ali ona do sada nije pronađena. Poznate su njegova djela: zbirka priča Melpomenine priče, drame Višnjik, Tri Sestre, Galeb, itd. Umro je u Njemačkoj 1904. godine.


Radost

Bilo je dvanaest sati u noći. 

Mića Kuldarov, uzbuden, nakostriješen, uletio u stan svojih roditelja i brzo prošao kroz sve sobe. Roditelji su već htjeli da spavaju. Sestra je ležala u krevetu i čitala posljednju stranu jednog romana. Braća, gimnazijalci, spavali su. 

– Otkud ti? – začudiše se roditelji. -Sta ti je? 

Ah, ne pitajte! Nikako se nisam nadao! Ne, ni izdaleka se nisam nadao! To… to je štaviše nevjerojatno! 

Mića se zasmijao i sjeo u naslonjač jer se nije mogao držati na nogama od sreće. 

– To je nevjerojatno! Vi ne možete zamisliti! Pogledajte! 

Sestra skočila s postelje i, zaogrnuvši se pokrivačem, prišla k bratu. Gimnazijalci se probudiše. 

– Šta ti je? Promijenio si se u licu! 

– To je od radosti, mamice! Ta sada mene znade čitava Rusija! Čitava! Prije ste samo vi znali da na ovom svijetu živi koleški registrator Dimitrije Kuldarov, a sada čitava Rusija zna to! Mamice! O, bože! 

Mića skoči, poče trčati po svim sobama i opet sjede. 

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

– Pa što se desilo? Govori pametno! 

– Vi živite kao divlje zvijeri, novine ne čitate, ne obraćate nikakve pažnje na javnost, a u novinama ima tako mnogo dostojnog pažnje! Ako se što desi, odmah je svima poznato, ništa se ne može sakriti! Al’ sam sretan! O, gospode bože! Ta samoo slavnim ljudima pišu u novinama, a sada su primili i naštampali nešto o meni! 

– Što kažeš? Gdje? 

Otac problijedi. Majka pogleda u ikonu i prekrsti se. Gimnazijalci skočiše i onako, samo u kratkim noćnim košuljama, priđoše svome starijem bratu.

– Jest! O meni pišu! Sada za mene zna čitava Rusija! Vi, mamice, spremite ovaj broj za uspomenu! Čitat ćemo ga pokatkad! Pogledajte! 

Mića izvadi iz džepa jedan broj novina, dade ih ocu i pokaza prstom mjesto, zaokruženo modrom olovkom

– Čitajte! 

Mati pogledala ikonu i prekrstila se. Otac se iskašljao pa počeo čitati: 

»Dvadeset devetog prosinca, u jedanaest sati uvečer, … koleški registrator Dimitrije Kuldarov, polazeći iz 

– Vidite li, vidite li? Dalje! 

… koleški registrator Dimitrije Kuldarov, polazeći iz gostionice koja je u Maloj kovačkoj ulici, u kući Kozihina, i nalazeći se u pijanom stanju…

– Ja i Semjon Petrovič … Sve je do u sitnice opisano! Nastavite! Dalje! Slušajte! 

… i nalazeći se u pijanom stanju, omaknuo se i pao pod konja fijakerista koji je ondje stajao, seljaka iz sela Durikine, Juhnovskog kotara, Ivana Drotova. Uplašeni konj, prešavši preko Kuldarova i prevukavši preko njega saonice, u kojima je bio moskovski trgovac Stjepan Lukov, poletio je niz ulicu, ali su ga zaustavili ljudi što su se našli na ulici. Kuldarov, koji je u početku bio u nesvjestici, odvezen je u policijski kvart, gdje ga je liječnik pregledao. Udarac, koji je dobio u zatiljak… 

– To je od rukunice, tata. Dalje! Dalje čitajte! 

… koji je dobio u zatiljak, lake je prirode. O događaju sastavljen je zapisnik. Povrijeđenome pružena je liječnička pomoć … «

Naredili su da se zatiljak vlaži hladnom vodom. Jeste li sada čitali? A? Takvo što! Sada to ide po čitavoj Rusiji. Ded ovamo! 

Mića uze novine, savi ihi strpa u džep. 

– Otrčat ću do Makarova da mu pokažem … Treba još pokazati Ivanickima, Nataliji Ivanovnoj, Anisimu Vasiljiču… Otrčat ću! Zdravo! 

Mića metnuo kapu s kokardom i likujući, radostan, istrčao na ulicu.

Pisac

U sobi koja se nalazi odmah uz skladište čaja trgovca Jeršakova za visokim pisaćim stolom sjedio je sam Jeršakov, mlad čovjek odjeven po modi, ali iscrpljen, te se vidjelo na njemu da je burno proživio svoj vijek. Sudeći po njegovu razvučenom rukopisu sa kvačicama, tešljanju i finom mirisu cigare, on nije bio tuđ evropskoj civilizaciji. Ali od njega je još jače zapahnula kultura kad je iz skladišta došao dečko i javio: 

– Pisac je došao! 

– A!… Zovi ga ovamo. I reci mu da svoje kaljače – ostavi u dvorištu. 

Začas u sobu uđe polako sijed, ćelav starac u crvenkastom, iznošenom kaputu, crvena, izbrazdana lica i s izrazom slabosti i neodlučnosti, kao što obično izgledaju ljudi koji makar i malo, ali stalno piju. 

A, klanjam se…  – Jeršakov će ne osvrčući se na pisca. – Šta je dobro, gospodine Gejnime?

Jeršakov je miješao riječi »genij« i »gejne«, one su se kod njega spajale u jedno »Gejnim«, kako je on uvijek i nazivao starca. 

– Pa evo, narudžbinu sam donio, – odgovori Gejnim. – Već je gotovo… 

– Tako brzo?

– Za tri dana, Zahare Semjoniču, može se i roman napisati, a kamoli ne bi reklama. Za reklamu je i sat dosta. 

– Samo? A uvijek se cjenkaš kao da si godinu dana radio. Ded, pokažite što ste sastavili! 

Gejnim izvadi iz džepa nekoliko izgužvanih komadića papira ispisanih olovkom, pa priđe k pisaćem stolu. 

– Još je u konceptu, u općim crtama… reče on. – Ja ću vam pročitati, a vi pazite i kažite ako nađete pogrešku. Prevariti se nije teško, Zahare Semjoniču … Vjerujete li? Za tri skladišta najedanput sam sastavljao reklamu… I Shakespeareu bi se zavrtjelo u glavi. 

Gejnim stavi naočare, podigne obrve i počne čitati tužnim glasom, kao da, deklamira: 

»Sezona 1885 – 1886. godine. Dobavljač kineskog čaja za sve gradove evropske i azijske Rusije i inostranstvo, Z. S. Jeršakov. Utemeljeno 1804. godine.« Sav ovaj natpis, znate, bit će u ornamentima, među grbovima. Ja sam jednom trgovcu sastavljao reklamu, i on je uzeo pri tom grbove različitih gradova. Tako i vi možete učiniti, i ja sam za vas izmislio takav ornament, Zahare Semjoniču: lav, a u zubima mu lira. Sada dalje: »Dvije riječi našim kupcima. Milostiva gospodo! Ni politički događaji posljednjih dana, ni hladni indiferentizam koji sve više i više prodire u sve slojeve našeg društva, ni pličina Volge, na koju je još nedavno ukazivao veći dio naše štampe, – ništa nas ne zbunjuje. Dugogodišnje postojanje naše firme i simpatije koje smo mogli zadobiti pružaju nam mogućnost da se održavamo na čvrstom tlu i da ne mijenjamo jedanput zauvijek uvedeni sistem, kako u našim vezama s vlasnicima čajnih nasada, tako i u savjesnom ispunjavanju narudžaba. Naša deviza je dovoljno poznata. Ona se ogleda u malo, ali vrlo značajnih riječi: »Savjesnost, jeftinoća i brzina!«

– Dobro, vrlo dobro! – prekine ga Jeršakov pokrećući se na stolici. – Nisam se čak ni nadao da ćete tako sastaviti. Vješto! Samo gledajte, dragi prijatelju… tu treba baciti neku sjenku, zamagliti onako, znaš, neku opsjenu napraviti … Objavit ćemo tu da je firma upravo dobila pošiljku svježih proljetnih čajeva prve vrste za sezonu 1885. godine… Tako? A osim toga valja istaći kako je taj, istom dobiveni čaj u našem skladištu već tri godine, ali se to mora tako uraditi kao da smo ga mi iz Kine dobili tek prošle godine.

Razumijem.. Publika neće ni opaziti protuslovlje. U početku objave napisat ćemo da je čaj istom dobiven, a na kraju ćemo kazati: »Kako imamo veću rezervu čaja, plaćenu po predašnjoj carini, mi ga možemo, a da ne štetuju naši interesi, prodavati po cjeniku prošlih godina…« itd. A na drugoj strani bit će cjenik. Tu će ponovo biti grbovi i ornamenti. Pod njima debelim slovima: »Cjenik naših mirisnih fučanskih, kjahtinskih i bajkovih čajeva od prve proljetne berbe, dobivenih iz ponovo upotrijebljenih nasada …« Dalje: »Obraćamo pažnju pravim ljubiteljima na ljasinske čajeve, od kojih je najomiljeniji »Kineski amblem ili zavist konkurenata«, 3 r. 50 k. Od ružinih čajeva preporučujemo »Bogomirisnu ružu«, 2 r. i »Oči Kineskinje«, 1 r. 80 k.« Poslije cijena doći će sitnim slovima o narudžbi i pošiljkama čaja. Zatim također o popustu i nagradama: Većina naših konkurenata, želeći da pridobije kupce, baca udicu u vidu nagrada. Mi protestiramo protiv toga gadnog načina i nudimo svojim kupcima, ne u vidu nagrade, nego besplatno sve mamce kojima konkurenti goste svoje žrtve. Svatko tko kod nas kupi barem za 50 rubalja, bira i dobiva besplatno jednu od ovih pet stvari: čajnik od britanskog metala, stotinu posjetnica, plan grada Moskve, kutiju za čaj u obliku nage Kineskinje ili knjigu »Začudeni mladoženja ili mlada pod koritome, pripovijest Igrivoja Veselice.« 

Svršivši čitanje te načinivši malene izmjene, Gejnim je brzo prepisao reklamu načisto i dao je Jeršakovu. Zatim je nastala šutnja… Obojici je bilo neugodno, kao da su počinili neku podlost. 

– Zapovijedate li da novac za rad dobijem odmah ili kasnije? – upita Gejnim neodlučno. 

– Kada hoćete, makar i odmah . . . – nemarno odgovori Jeršakov. – Idi u skladište i uzmi šta hoćeš za pet i po rubalja. 

– Meni bi trebao novac, Zahare Semjoniču.

– Kod mene nije uobičajeno da plaćam u novcu. Svima plaćam čajem i šećerom: i vama, i pjevačima, kojima sam predsjednik, i slugama. Manje je pijanstva. 

– Zar se, Zahare Semjoniču, moj rad može uporediti sa slugama i pjevačima? Kod mene je umni rad. 

– Kakav rad? Sjeo, napisao, i to ti je sve. Pisanje nećeš pojesti ni popiti… Sitnica! Ni rublja ne vrijedi. 

– Hm… Kako vi mislite o pisanju… – uvrijedio se Gejnim. – Nećeš pojesti ni popiti. Vi ne shvaćate da sam možda ja, dok sam sastavljao ovu reklamu, duševno patio. Pišeš i osjećaš da cijelu Rusiju zavaravaš. Dajte mi novaca, Zahare Semjoniču. 

– Dodijao si, brate. Nije lijepo tako dodijavati. 

– E, pa dobro, Onda ću šećera u prahu uzeti. Vaši momci kupit će ga ponovo od mene funtu po osam kopjejki. Izgubit ću pri toj proceduri jedno četrdeset kopjejki, ali šta da radim! Ostajte zdravo! 

Gejnim se okrene da izade, ali zastane na vratima, uzdahne pa će neveselo: 

– Rusiju zavaravam! Čitavu Rusiju! Otadžbinu zavaravam radi komadića kruha! Eh! 

I iziđe. Jeršakov zapali havanu, i u njegovoj sobi još jače zamirisa po kulturnom čovjeku.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤