Aladža džamija u Foči


Aladža džamija u Foči

Najljepšim muhamedovskim bogomoljama po svoj Bosni i Hercegovini zacijelo pripada i Aladža džamija u Foči, koja, podignuta uz desnu obalu Čehotine, jedno 2000 koračaja od njezina utoka u Drinu, čini ondje ubavu sliku.

Krasnom arhitekturom, lijepim živopisom i umjetničkom ornamentikom postaje ta džamija spomenikom prvoga reda. Ime Aladža dobi džamija po bogatome živopisnom uresu svome, počem ,aladža” turski znaci “šareno” i obojano.

Iznad ulaznih vrata džamije stoji arapski natpis, koji u četiri duhovita stiha iznosi posvetu, ime osnovača džamije i vrijeme kad je sagragjena:

قدنبي هذ الجامع الشريف والمسجد المنيف صاحب الخيرات والحسنات

حسن ابن يوسف والقي هاتف الغيب تاريخه ياقيوم تقبل بقبول حسن


Glasi:

Kad benn hazel džamia eššerife vel mesdžide el munife sahibul hajrati vel hasenati Hasan ibni Jusuf Ve el ka hatifulgajbi tari haha ja kajjumu te kabel bila bulin hasenin.

U slobodnom prijevodu ovaj natpis znači: Ovu lijepu bogomolju, mjesto za molitvu, sagradio je milosrdni Hasan sin Jusufov, a neznan glas postavio joj je ovo vrijeme: O svedržitelju svijeta, neka ti je ovo pogodno!

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

Ako iz posljednje rečenice (na arapskom jeziku) pojedina slova, odnosno slogove, izvadimo, dobićemo ove brojeve:

j=10
a=1
ka=100
j=10
ju=6
mu=40
te=400
ka=100
b=2
el=30
bi=2
ka=100
b=2
u=6
li=30
ha=8
se=60
ni=50

Zbir daje godinu 957., ukojoj Aladža džamija u Foči bje sagragjena, dakle prije 342. godine (god. 1549. p. Hr.).

O osnovaču Hasan-Naziru narod tek toliko zna, da je bio ‘čelebija’) u službi sultana, a da je podrijetlom is mjesta Vakufa kod Čelebića (općina Tetima).

Kažu, da je cijelo svoje veliko imanje ovoj džamiji ostavio (s toga i ime Vakuf dotičnoga sela); danas pripadaju džamiji samo još dva čiftluka u tom mjestu. Ostalo imanje, kažu, da su srodnici Hasan-Nazira i druga njemu bliska lica prije 200 godina sebi prisvojila. Blizu sela Vakufa, takogjer u općini tetimskoj, leži varošica Čelebić, koje ime po svoj prilici potiče od Hasan-Nazira Čelebije, koji je u tome kraju nastanjen bio.

Listine darovnice nema; vele, da ju je rodbina osnovačeva skoro poslije njegove smrti uništila, da bi posjed, darovan džamiji, lakše prisvojila.

Desno od džamije ima vrlo lijepim stilom sagragjeno turbe, u kome je sahranjen sin osnivačev, Ibrahim-beg, koji je još za života očeva preminuo. Po predanju narodnom sagradio je u isto ono vrijeme Hasan-Nazir, osnovač džamije turbe za sebe; ali kad mu umrije sin, ukopa njega ondje.

Nadgrobni je natpis ovo:

قدمات المرحوم

والمغفورله الشهيد

ابراهيم يك ابن حسن ناظر

الجلبي لسنه وتسعماته

Natpis znači: „Ovdje počiva pokojni Ibrahim-beg, sin Hasan Nazira Čelebije, umro godine (fali komad kamena)… i devet stotina”.

Komad, na kome prvi dio godine bijaše, otpao je prije više godina, dok je drugi dio natpisa dosta dobro očuvan. Na južnoj strani džamije ima dosta dobro sačuvan grob od bijela mramora, u kome leži osnovač Aladža-džamije.

Nadgrobni natpis jeste:

قدذاق بالملك مر الذيان

كاسى كل من عليها فان

وارتحل من دار الاحزان الى

دار الكرامة و الرضوان

مرحوم مغفور ناظر حسن

بن سنان


في اواخر ذي الحجة من

سنة ستين وتسمماته

U slobodnom prijevodu znači: Angjeoskom pomoću ispraznio je gorku času, od koje svak na ovom svijeta okusiti mora, i preselio se iz ovog brižnog doma u onaj blaženstva i zadovoljstva, Bogom pomilovani pokojni Nazir Hasan, sin Sinana, koncem mjeseca Zilhidže 960.

Po tome se je dakle osnovač tri godine poslije dogotovljenja džamije (957.) prestavio. Natpis nad ulazom u džamiju i ovaj bai izneseni nad drugim grobom, kao da su u opreci, počem je u prvom govor o Hasanu, sinu Jusufa, a u zadnjem o Nazir-Hasanu, sinu Sinana; ali pošto narod za dotični grob jednodušno kaže, da je grob osnovača džamije, to je vjerovatno, da je otac osnivačev, kao što je i dan-danas jos običaj, imao obu imena, Jusuf i Sinan.

O osnovaču narod ovako misli: Visoki naslov, “Čelebija”, koji upotrebljavaha s početka sami sultani, kano i cijela umjetnička i skupa gragjevina, pokazuju, da je osnovač njezin, Hasan-Nazir Čelebija, bio velika i imoćna osoba, s toga neće biti neopravdano nagagjanje ovdašnjega kadije, Ibrahim-eff. Malavdića, da je Hasan Nazir sin onoga Sinana, koji je poslije turskoga zauzeća Bosne dva puta, i to po redu peti i jedanaesti vezir bio. Izmegju toga vezira Sinana i Hasan-Nazira ima razmak od 34 godine. Mogućno je dakle, da je Hasan-Nazir bio sin rečenoga Sinana, i da je istovjetan s onim vezirom, koji se broji po redu kao sedamnaesti vezir. Ko i od kuda bijaše neimar i slikari džamije, ne zna niko da rekne, i nigdje nema natpisa, koji bi o tome pomen činio.

Pjesme, koja bi se odnosila na gragjenje džamije nema; a narodno pričanje tek zna, da je Hasan-Nazir neimare iz Azije doveo. Glavni je ures džamiji mimber (propovjedaonica), koji je vrlo lijepim stilom od bijela kamena sagragjen.

U srednjem polju (orti) na glavnoj strani mimbera nalazi ne polu-lopta od uglađana šarena kamena (mrko-zelenkaste i bijele pjege, po svoj prilici vrsta serpentina), za koju narod veli, da je tako dragocjena, da bi se za novac, šta vrijedi, druga Aladža-džamija sagraditi mogla. Ta lopta, vele, da je sjala kano alem-kamen, ali je jednom dotaknuo neki nevjernik, te u isti mah izgubi ona sjaj.

Megju muhamedovcima još se sačuvala ova priča o osnovaču džamije: Hasan-Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz Vakufa, te pošto se jednom sa roditeljima posvadio, otišao je u svijet i pridvorio se kod cara sultana.

U Carigradu je svršio nauke najboljim uspjehom i postao kod cara nazir, tj. najpovjerljivija i najpouzdanija osoba. U cara služio je više godina, pratio ga svuda i išao s njim po vojnama, a kada je prošlo dosta godina i Hasan-Nazir stekao mnogo novaca, zamoli cara-sultana da mu dopusti vratiti se kući, da vidi majku i roditelja, i da mu car dade ferman, da može za uspomenu napraviti u Foči džamiju.

Car mu to odobri, to Hasan-Nazir pogje na put, ponese on i sobom tri puna ćemera blaga. Idući putem uhite ga 40 haramija (razbojnika), metnu mu na ruke lanac, otmu mu sva tri ćemera blaga, pa ga doveda noću uhan, gdje svi zanoćiše.

Pošto se haramije napile i zaspale, Hasan-Nazir prouči jednu molitvu, a u taj mah otvore se lanci na rukama, on se oslobodi, pokupi sva tri ćemera svog blaga, uzjaše konja i dogje sretno u Foču. Kad je stigao na polje u današnjoj Aladža-mahali kraj Čehotine, nagje svoju staru majku gdje suši žito na suncu. On je upita, čija je ona, a ona mu počne pričati, da je imala sinka-jedinca Hasana, da se jednom njim malo svadila, pa da joj je taj sinak pobjegao a vilajet, i da nikad više čula nije njega.

Hasan-Narir upita majka, bili ona mogla sada još poznati svog sina, a ona mu reče, da je njezin sinak imao na ruci jedan mladež, te da bi ga po tom biljegu lako mogla poznati. Hasan Nazir zavrati rukav, pokaže joj mladež na ruci i upita, možeš li sada poznati svog sina? a ona pošto je vidjela mladež zagrli ga obadvjema rukama, te od velike radosti dušu ispusti. Na tom istom mjestu počeo je Hasan-Nazir graditi Aladža džamiju.

Dobavio je neimare iz Azije, te s njima jednog dana uputi u selo Vikoč, da traži majdan za kamenje. Kad su došli u Vragolove (općina Vikoč), zanoćili su kod Vranjače pod stijenom Sokolovicom, a sred noći na po sata od tog mjesta, gdje su zanoćili, odlomi se stijena i svi se iz sna probudiše i jako uplašiše. Neimarbaša ih umiri, te im reče: Ne bojte se, napraviće se džamija,evo odvali se negdje blizu stijena, te sam Bog nam majdanotvorioi pokazao gdje imademo tražiti kamen.

Pošto svanulo, otigjoše pod onu stijenu gdje se kamen srušio, pa tude nagjoše odvaljenog kamenja, velikog kao kuća. Tude počeli neimari odmah tesati one velike stupove, od kojih četiri komada svaki od 3 m. visine a 1 m. i 27 cm. u obimu stoje pred
ulazkom a Aladža-džamiju. Pošto su stupove uredili, prevezu njih i ostalo kamenje u Foču preko planine Baća, kuda je vodila u staro doba široka cesta, kojoj se mjestimice i dan-danas još trag vidi. Od kamenitih stupova ostao je jedan pod Sokolovicom, te se tamo i danas još vidjeti može. Pošto je gradnja džamije toliko napredovala, da su glavni zidovi dogotovljeni, zaviče hair-sahibija (Hasan-Nazir), neimar-baši, da s požuri, te da se već počne kube (ćemer) praviti.

Neimar-baša (glavni-majstor) na to izmjeri duvarove; dade jednu mjaru hair-sahibiji Hasan-Naziru, a drugu uzme sebi, te uteče ispred očiju Hasan-Nazira, i krio, se od njega cijelu godinu dana.

Hair-sahibija Hasan-Nazir bijase ljut na neimar-bašu, koji se od njega tako dugo vrijeme krio, i bez kojega započetu džamiju nije mogao dogotoviti, a kada se neimar-baša poslije godine dana opet vratio, htjede ga Hasan-Nazir ubiti. Neimar-baša zamoli hair-sahibiju (Hasana-Nazira) da malo stane i da mu dade onumjeru, koju mu je on uručio prije godinu dana, a izvadi i mjeru, koju je kod sebe ostavio, te izmjeri njima opet duvarove džamije. Kad je izmjerio, pokazalo se, da su duvarovi za cijeli aršin manji, jer se kamenje kroz godinu dana sleglo. Onda reče neimar -baša hair-sahibiji Hasana-Nazira: Da sam onda po tvojoj zapovjedi kube na taze duvarove metnuo, džamija bi se bila srušlila za malo godina; – sada kad metnem kube, smijem stati, da će taman do kijameta stajati džamija, te da joj ništa neće faliti. Hair-sahibija vidje, da neimar-baša ima pravo, oprosti mu, što ne od njega cijelu godinu sakrivao, učini mu zahvalu, lijepo ga obdari, pa se gradnja džamije opet nastavi. Pošto se svrši kube i munara dogotovi, natakne neimar-baša na krov munare alem, a sebi napravi od dasaka krila, te prelati sa munare preko Čehetine-vode na jednu megju prema munari, ni da se i najmanje ozlijedi.

Pošto se džamja dovršila, te se počela ispred nje sofa pred vratima praviti, našli su neimari u jedno jutro pred vratima džamije s desne strane jedan golemi mrki kamen, kojega su angjeli na rukama na to mjesto donijeli.

Taj kamen i sada stoji na istom mjestu, a i dan-danas ako koja žena želi što god od Boga moliti, dogje i klanja na onom kamenu.

Na glavnoj stijeni mimbera nalazi se jedna polukruglja od zelenog kumena, o kojoj se priča, da je Hasan-Nazir, pošto džamija dogotovljena bijaše rekao: Ovim kamenom može se ista ovaka džamija napraviti, ako bi se ova kada srušila ili oštetila.

Svijet misli, da na ovom mjestu mora biti veliko blago zakopano ili zazidano, jer sama polukuglja ne vrijedi toliko da bi se njome mogla nova džamija sazidati.

Na duvarovima iznutra džamije vidi se pet golemih bijelih krugova, kojim je polumjer (radius) 44 cm. Pričaju, da je u ono doba, kada se Aladža džamija gradila, jedan somun (hljebac) od iste veličine kao što su ti krugovi, koštao paru (1/5 novčića) te da su neimari ostavili to biljege, da potomcima ostave spomen na jeftinoću, koja u Foči vladaše a vrijeme, kad se gradila Aladža-džamija.


Priopćili: Zarzycki, Arndt i Stratimirović.
Aladža džamija u Foči, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1891. godine.
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤