Rastrojavanje: Žene, Muškarci, Pripovijedni tekst i principi užitka

Čuli smo dvije strane, a samo polovicu argumenta.

Atena u Eumenidu

Rastrojavanje: Žene, Muškarci, Pripovijedni tekst i principi užitka

Željela bih početi tvrdnjom da ženski orgazam nije nužan. Naravno, ne želim reći da je nevažno da li će neka određena žena doživjeti orgazam ni da je muškom partneru nevažno da li će ga doživjeti njegova partnerica; želim reći da ženski orgazam i, šire promatrano, ženski užitak, mogu biti nebitni za onaj vrhunac heteroseksualne žudnje koji zovemo snošajem. Ženska ugoda može biti izvan muške spolne ekonomije i neovisna o njoj, iako njezine pulsacije određuju dominantnu kultura-represiju, tabue i pripovijesti, kao i društvene znanosti koje se razvijaju da bi ih objasnile. S obzirom na zaokupljenost spolnim razlikama i užitkom u tekstu koja je označila proteklo desetljeće, iznenađuje da teorije koje su se bavile odnosom između pripovijedanja i užitka uglavnom nisu postavile pitanje razlike između muškog i ženskog užitka u čitanju. No čini se da to pitanje zahtijeva kritički alat koji, iz razloga koje ću istražiti u ovom ogledu, nije bio dostupan. Štoviše, analitičke paradigme koje nam daju profesionalni pristup tekstovima unaprijed su odredile pojmove kojima odobravamo, pokoravamo im se ili se pak opiremo kulturalnom programu za užitak kojeg se ne tiče razlika ženskog užitka i koji tom razlikom može biti i ugrožen. Ako nas ovaj rad dovede barem do nejasne obale alternative tom kulturalnom programu, nadam se da će naznačiti jačinu otpora toj alternativi kao i moguće strategije za borbu s njima.

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

No prije toga vratimo se pitanju orgazma. Svi znamo kako izgleda muški orgazam. Prethodni mu vidljiva pobuda, uzbuđenje,nastanak požude, težnja za zadovoljenjem, žudnja ili intencija. Muški organ bilježi jačinu te stimulacije, uzdiže se u trenucima uzbude i tako istovremeno postaje sredstvom užitka i kulturalnim znakom moći. Ta energija, pobuđeno očekivanje, kreće se prema značajnom pražnjenju i smanjuje se do razine mirovanja (ili zadovoljenja), koja bi još prije nekoliko minuta bila znak impotencije. Muškarac se mora genitalno uzbuditi da bi sudjelovao, što znači da ga nešto mora nadražiti prije samog snošaja. A njegovo sudjelovanje uglavnom prestaje nakon ejakulacije, koja označava kraj njegove uzbude. Mit o naknadnom blaženstvu — koji je često eufemizam za spavanje samo je kompenzacija konačnosti koju je dosegao. Prije nego postavim hipoteze o užitku njegove partnerice, morat ću opravdati navodnike u prethodnom paragrafu. Riječi koje opisuju put muške uzbude (pobuda, uzbuđenje, nastanak požude, težnja za zadovoljenjem, žudnja ili intencija na jednoj strani i značajno pražnjenje na drugoj) uzete su iz utjecajnog članka Petera Brooksa Freudov ključni zaplet (Reading, 90—112), koji ispituje odnos između Freudova ocrtavanja životnog puta u S onu stranu principa užitka i dinamike početka, sredine i završetka u tradicionalnoj naraciji. Brooksova je artikulacija onoga što u krajnjem izvodu čini edipovsku dinamiku te strukture i određuje tradicionalno književno pripovijedanje i psihoanalitičke paradigme briljantna te nas, u slučaju da smo zaboravili, podsjeća što muškarci žele, kako to pokušavaju postići i kakve priče pripovijedaju o tome. Izgleda da je jasno da naratologija zasnovana na edipovskom modelu mora biti bitno muška u svojim pretpostavkama o tome što čini užitak i, prikrivenije, kakav je taj užitak; to je čini ranjivom. Čak je i Freud bio nezadovoljan time što njegova teorija neadekvatno objašnjava žensko iskustvo. Ipak, čini se da spolna pristranost suvremene naratologije ne brine najuglednije predstavnike narativne teorije i zastupnike užitka u tekstu. Zar je moguće da pretpostavke narativne teorije o užitku u tekstu koje se meni čine očitima njima nisu dostupne? Da su svjesni da su narativna dinamika i erotika čitanja koju žele razložiti u osobitoj svezi s ideologijom prikazivanja koja se može izvesti samo iz dinamike muške spolnosti, ne bi li se barem neugodno osjećali izlažući opće tvrdnje o naraciji, užitku i nama? Kad sam naišla na sljedeći pasus, zahvaljujući Teresi de Lauretis, koja ga navodi u knjizi Alice Doesn't – shvatila sam da problem nije bio u tome što su naratolozi slijepi, nego u tome što sam ja bila naivna. U Orgastičkom obrascu umjetničke proze Robert Scholes piše:

Arhetip cjelokupne književnosti je spolni čin. Govoreći to, ne želim samo podsjetiti čitatelja na svezu između cjelokupne umjetnosti i erotičkog vida ljudske prirode. … Ono što povezuje književnost i glazbu sa seksom jest fundamentalni orgastički ritam nadimanja i splasnuća, napetosti i razrješenja, pojačavanja do točke klimaksa i konzumacije. U sofisticiranim književnim oblicima, kao i u sofisticiranoj seksualnoj praksi, najveći dio umjetnosti sastoji se u odgađanju klimaksa unutar okvira žudnje da bi se produžio sam čin užitka.

Ne iznenađuje nas da Scholes, nakon što nas je podsjetio da se erotičnost književnosti pokorava tom modelu, okrunjuje roman kao visokoumjetničku manifestaciju tog univerzalnog modela i toj književnoj vrsti pripisuje zadaću prilagođavanja nisko atavističkog oblika, orgastičke priče, zadatku širenja vijesti, kazivanja istine o čovjeku u društvu. Ponavljanje osnova strukturalizma moralo bi dostajati kao podsjetnik da erotično u ljudskoj prirodi treba razumjeti u različitim kontekstima koji ga određuju, želimo li da taj pojam bude produktivan (što je erotično? kako odrediti ljudsku prirodu u koju smještamo erotično? da li je ljudska priroda kulturni /ljudski/ ili biološki /prirodni/ konstrukt?). Čak i ako smo postali svjesni generičkog čovjeka u društvu, možda nas ipak treba podsjetiti da takva uopćavanja u takvom kontekstu ukazuju na to da je užitak koji bi čitalac trebao naći u tekstu užitak muškarca. To je istina čak i kad je kao što sugerira Calvinov veliki roman Ako jedne zimske noći neki putnik užitak (projiciranog) muškog autora (ili njegovog nadomjeska, kritičara) pojačan zamišljajem da je čitatelj žena. Scholes nastavlja:

Poput spolnog čina, i književni je čin uzajaman odnos. Potrebno je dvoje. Naravno, pisac može pisati i samo za svoje zadovoljstvo, a čitatelj može čitati na isti način (primijetite lukavost kojom se tu primjenjuje muški rod, op. S. W.); ali, to je mentalna masturbacija, sa svim ograničenjima koje uključuje narcističko zadovoljenje jastva. … Smisao književnog čina je u nečemu nalik na ljubav. Pisac, kako najbolje može, poštuje dostojanstvo čitatelja.)

Govorne će slike, naravno, podržavati svoju vlastitu ekonomiju, pa će uskoro Scholesov čitatelj postati muškarac, a čin užitka postaje, usprkos orgastičkom jeziku njegove predigre, brak istin- skih umova, platoniziran, ozakonjen, posve muški krug žudnje:

Čitatelj… poštuje dostojanstvo pisca. On ne pokušava preuzeti svoj užitak i svoj smisao samo iz knjige. On teži sjedinjenju s piscem, preuzimanju njegovog gledišta, potpunom slaganju sa senzibilnošću i inteligencijom koje su oblikovale pojedino književno djelo. Kada pisac i čitatelj uđu u brak istinskih umova, književni čin biva dovršen i potpun.

Ne znam da li je Scholes svjestan duboko homoerotskog ili homoestetskog — podteksta u tim pasusima, iako njegova pojava upravo u trenutku kada artikulira odnos između svojeg čitanja i spolnog užitka može objasniti zašto pitanje ženskog užitka u čitanju nije privuklo pozornost koju zaslužuje: čini se da se za muškog kritičara spolni užitak u čitanju nalazi unutar lanca homosocijal- nih mehanizama u kojima se brak istinskih umova događa između muškaraca, kao što je rekla Eve Sedgwick. U tom sustavu žena nije ni neovisna subjektivnost niti je agens žudnje, nego po- ložaj koji omogućava ustrojavanje društvene predodžbe heteroseksualnosti. U svojem otvorenom pretjerivanju, Scholesova erotika čitanja pojašnjava (bolje od Brooksove istančanije artikulacije) da se patrijarhalnost istovremeno slijepo i lucidno identificira s oblicima svog užitka i sa svojim svjesnim vrednovanjem i manje svjesnom mistifikacijom tih oblika. Shvativši to, sve nam je zazor nije razmišljati o preprekama koje je naše obrazovanje postavilo ženskom shvaćanju svog vlastitog zadovoljstva i muškom prihvaćanju da žensko zadovoljstvo ima drukčiji ustroj. Jer, budemo li dalje razvijali analogiju između prikazivosti spolnog čina i moguće erotike čitanja; naći ćemo da je ženin dodir s tekstom određen širokim rasponom mogućnosti zadovoljstva koja nemaju nikakve veze (ili barem mogu odabrati da nemaju) sa shvaćanjima prikazivosti koja su ključna za naratologiju Brooksa,

Ovdje treba priznati da se Scholes poslije bavio i feminizmom; njegov tekst Reading like a Man pokazuje da je obratio pozornost na feminističku revoluciju na svom polju: Više od bilo kojeg drugog kritičkog pristupa, feminizam nas je prisilio da uvidimo ludost razmišljanja o čitanju pojmovima transcendentalnog subjekta: idealnog čitatelja koji čita tekst isti za sve. Zanimljivo je primijetiti kontinuitet njegove prakse: čitajući kao muškarac, on radije artikulira svoje (feminističko) gledište u dijalogu s muškarcem (Jonathanom Cullerom). Naravno, taj pristup poželjniji je od škartiranja feministkinja. Ipak, ostaje pitanje: Da li takav dijalog postavlja pitanje feminizma u »tradicionalan položaj žene u patrijarhatu potrošivog predmeta razmjene koji samo omogućuje da razgovor teče, ili se može shvatiti kao dobrodošao odgovor sugestiji Alice Jardi ne da muškarci čitaju žensko pismo … pišu o njemu i podučavaju ga . . . prepoznaju (svoje) dugove feminizmu u pisanju … kritiziraju (svoje) muške kolege glede pitanja feminizma.

Scholesa, pa i, usuđujem se reći, drugih. Ipak, mogla bih naglasiti da upravo to vidim kao potencijalno, ali ne nužno, oslobađajući odnos prema prikazivosti koja je dopustila da pitanje ženskog zadovoljstva bude u cijelosti nepriznato ili posve pogrešno tumačeno, kao što se i događalo. Sve što smo tijekom protekla dva desetljeća naučili o spolnim reakcijama kod ljudi navodi nas na misao da ženski partner u snošaju ima pristup zadovoljstvu koji nije do- stupan njezinom muškom partneru. Naravno, opće je mjesto da ona može hiniti ugodu. Ali, ona također može (poput Mme de Merteuil u Laclosovim Les liaisons dangereuses) hiniti frigidnost. Bez ugrožavanja konačnog uspjeha svog muškog partnera, ona može započeti svoju vlastitu uzbudu na bilo kojoj točci odnosa – onoj koju njezina mašta smatra najuzbudljivijom. Kao svoju točku uzbude ona može uzeti čak i trenutak postignutog zadovoljenja svog partnera. Bez opiranja konvenciji koja diktira da spolni čin treba provoditi manje ili više zajedno, ona može započeti i završiti svoje zadovoljstvo slijedeći logiku mašte i uzbude koja nema nikakve veze se djelovanjem i prikazivanjem konvencionalnog heteroseksualnog spolnog čina. Štoviše, ona to može ponoviti. Odmah. A i poslije toga, kako nam kažu. Dok čitatelj dovršava ili nastavlja ovu fantaziju kako mu se sviđa, htjela bih preispitati kako se definira i stvara užitak u Brooksovoj verziji Freudova Ključnog zapleta, sheme u kojoj nema mjesta za takvu neobuzdanu spolnu dinamiku poput ove koju sam upravo ocrtala. Prema Brooksu, Freudova rasprava o princi- pu užitka ukazuje na put kojim kreće organizam kada, podražajem izbačen iz stanja mirnoće, teži ponovo postići ravnotežu tako što traži pogodna sredstva za pražnjenje energije koja je u nj uložena. U skladu s tom shemom žudnja je, čak i u svojem začetku, žudnja za svršetkom; rođenje (trenutak u kojem organizam počinje raspolagati svojom energijom) vrednuje se proleptički kao značenje koje poprima u svjetlu smrt i koja obuhvaća i totalizira životni tijek. Užitak bi uključio i priznavanje i reprodukciju dinamike svršetka u odnosu na početak i sile koje u međuvremenu oživljavaju sredinu. Ukratko, princip užitka teži prevladati rođenje, postići mirnoću koja je prethodila trenutku dolaska na svijet. Sjetimo se, primjerice, kako Mary Shelley opisuje oživljavanje Frankensteinovog čudovišta, trenutak kada biće sastavljeno od nežive tvari složeno, što je značajno, od dijelova mrtvih tijela — prima opasnu iskru života: Vidjeh kako se otvoriše prazne žute oči stvorenja, ono teško udahnu, a grčevi pokretaše njegove udove. Ključni zaplet romana bio bi, prema principu užitka, lanac događaja koji vraća stvorenje u smrt, uzimajući u obzir sve značajke njegovog boravka u životu.


Izvor: Suvremene teorije pripovijedanja, priredio Vladimir Biti.
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤