Moralna obveza da istinito pamtimo
Kada kažemo da pamtimo, time pak ne tvrdimo samo da pamtimo istinito, nego također da imamo moralnu obvezu da istinito pamtimo. Posljednjih godina mnogo se raspravljalo o tome imamo li moralnu obvezu da pamtimo nedjela koja su posebno grozna. Vratit ću se još na to pitanje poslije, ali za sada tema mojega razmatranja nije moralna obveza da pamtimo kao takva, nego moralna obveza da budemo istiniti kada pamtimo.
Naša je sposobnost da izvršimo takvu obvezu ograničena, zato što pamćenje, kao što sam malo prije primijetio, samo približno prenosi ono što se dogodilo. Stoga uvijek pamtimo tek djelomice. Kao drugo, naša sjećanja ne nalaze se u potpunosti pod našim nadzorom. Ponekad ona jednostavno iskrsnu u našim umovima, a da naša volja nije u tome sudjelovala ni u kojoj znatnijoj mjeri. U nekim drugim navratima, pak, mi svjesno pohranjujemo sjećanja u svoje umove, iz kojih ih potom dobavljamo u radu prisjećanja. Pa ipak, postoje neka sjećanja što ih naši umovi odbijaju bilo predati na čuvanje ili pak iz njega dobavljati, bez obzira koliko se mi mnogo oko toga trudili.
Prisjećanje nas, usto, često zatekne samo od sebe, umjesto da mu mi svojevoljno pristupamo. Kao oni koji pamte, mi smo dakle i pasivni i aktivni. Utoliko, budući da je naša sposobnost da izvršavamo moralnu obvezu da istinito pamtimo ograničena, to je i sama moralna obveza kao takva također ograničena. S druge strane, kada pamtimo, trebamo pamtiti istinito – onoliko istinito koliko je to moguće.
Primjerice, pretpostavimo da s prijateljima razgovaram o terorističkim napadima 11. rujna. Pritom im spomenem kako sam se, upravo tog jutra, nalazio u New Yorku, gdje sam držao predavanje o pomirenju na molitvenom doručku koji se održavao u zgradi Ujedinjenih naroda. U prolazu još spomenem i kako sam, tek nekoliko minuta prije nego su počeli napadi, zaključio svoje predavanje tako što sam recitirao Fugu smrti Paula Celana, koja govori o zračnom grobu’, u kojem ‘nećeš počivati previše stiješnjeno. Jedan od mojih prijatelja, koji je bio prisutan na tom doručku, pogleda me u tom času s blagim neodobravanjem pa mi kaže: ‘Ne. Zar se ne sjećaš? Ti si s tom pjesmom započeo svoj govor!’
Neistina je pritom bila samo jednostavan slučaj neispravnog prenošenja jednog niza događaja. Međutim, upadica mojeg prijatelja također ukazuje na to da, kada pamtim odnosno pripovijedam ono što se dogodilo, imam i moralnu obvezu, kako prema drugima tako i prema samome sebi – u ovom slučaju, dakako, posrijedi je blaža moralna obveza! – da pamtim odnosno ispripovjedim ono što se istinski dogodilo. Možda nisam ništa skrivio ako sam što nenamjerno krivo zapamtio; međutim, ipak imam odgovornost da ispravno pamtim. Obveza da ispravno pamtimo samo je jedna od dimenzija opće obveze da govorimo istinu – da ne svjedočimo lažno, odnosno “da” naše “da” bude “da”, i “ne” – “ne”.
Volf Miroslav, Zrcalo sjećanja – Ispravno pamćenje u nasilnu svijetu.
Dunjalučar 