Kako čitati pisca: Margaret Atwood

Margaret Atwood

Kako čitati pisca: Margaret Atwood

Margaret Atwood je kanadska književnica, pisac kratkih priča, autor antologija i borac za zaštitu prirode. Njene priče i romani su važni tekstovi o feminističkom pokretu i osvojili su gotovo sve najvažnije književne nagrade, od Bookerove do Canada's Governor General's Award (dvaput). Rođena je u Ottawi 1939, a veći dio djetinjstva provela je istražujući šume u sjevernom Quebecu. Njena debitantska knjiga, Jestiva žena (1969), bavi se spolnim stereotipima kroz priču žene koja osjeća kako su joj se tijelo i um raz dvojili. Romani Izranjanje (1972) i Proročište (1976) proširili su njen tonski registar i produbili mitsku snagu njenog bavljenja ulogom žene u društvu. Najbolja knjiga Margaret Atwood Sluškinjina priča (1985) naslućuje apokaliptično djelo Cormaca McCarthyja i govori o Sjevernoj Americi kojom su zavladali šovinistički teokrati i preimenovali je u Republiku Gilead, u kojoj su žene (i ostali nepoželjni) lišene prava.

Ljubav i romansa, i neodređene granice između istine i laži pripovijedanju tvore suštinu njenih bestseler romana Razbojnička nevjesta (1993), Alias Grace (1996) i Slijepi ubica (2000), za koji je dobila Bookerovu nagradu. Otad se počela više fokusirati na naučni fantastiku, od trilogije romana koja je počela Antilopom i Koscem (2003), a završila Ludim Adamom (2013). Razmišljanja Margaret Atwood o prirodi, bankarstvu i naučnoj fantastici rezultirala su nekim od njenih najsnažnijih eseja. Njena kratka proza često izgleda kao mješavina poezije i proze. Ovaj intervju je održan nakon objavljivanja Moralnog poremećaja, jedne od tri knjige koje je objavila 2006.

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

Knjige većine pisaca nalaze se u samo jednom dijelu knjižare. Ali to nije slučaj s Margaret Atwood. Otkako je debitovala tokom šezdesetih godina, ova kanadska književnica i autorica Sluškinjine priče objavljivala je u više književnih vrsta nego što se čini da je moguće – poeziju, kratke priče, knjige za djecu, trilere, romanse, kritike i naučnu fantastiku.

“Nikad nisam napisala neki vestern”, kaže ova šezdesetsedmogodišnjakinja dok sjedi u velikom hotelskom apartmanu u New Yorku.

“Mislim da sam ovakva jer nikad nisam išla u školu za kreativno pisanje i niko mi to nije zabranio da radim. Niko nije rekao: Moraš se specijalizovati’ ili ‘Zaboga, obuzdaj se.”

I nije se obuzdavala. Ali sad se Atwood sprema za najnevjerovatniju ulogu dosad, podjednako opasnu kao pisano stvaralaštvo: izumiteljica.

Atwood je osmislila LongPen, robotsku napravu koja omogućava piscima da potpisuju knjige na daljinu. Tako neki pisac iz Miamija može potpisati knjigu nekom kupcu u Mombasi, ili neki advokat iz Minneapolisa može potpisati dokumente u Manitobi, kad smo već kod toga.

“To je kao veoma dugačka olovka”, kaže Atwood. “ali tinta je u drugom gradu.”

Uz internetsku vezu, pisac kod sebe ima tablet koji omogućava elektronsko pisanje i videokonferenciju, kao i magnetsku olovku. Na drugom kraju se nalazi videoekran i dokument koji treba potpisati. Ta olovka nije dala zadovoljavajuće rezultate prilikom prvih demonstracija, ali Atwood kaže da će biti spremna za izlazak njene naredne knjige.

“Možete bilo šta napisati pomoću nje”, govori, dok joj u očima blista izumiteljski ponos. “Možete crtati sličice. Ona ponavlja svaki pokret koji napravite, uz istovjetan pritisak.”

Atwood je demonstrirala taj proizvod u Torontu s Alice Munro, književnom sestrom Margaret Atwood i još jednom od istaknutih kanadskih književnica koja je potpisivala knjige u knjižari u Torontu sa svoje lokacije u južnom Ontariju. Atwood ju je također intervjuisala preko tog sistema.

Pojavljivanje Munro nije bilo samo dobro za reklamu; potvrdilo je, također, zašto je tako prikladno da neka kanadska književnica bude pokretačka snaga iza ovog izuma koji je Atwood razvila uz pomoć Unotchita, kompanije koju je osnovala u Torontu.

“Kanada je stvarno velika zemlja”, kaže Atwood, “naravno, tu je Amazon.ca, i ima još knjižara, ali postoji još uvijek mnogo ljudi koji ne bi tako lako mogli da upoznaju pisce.”

Atwood razumije to jer je na početku karijere išla na turneje u doba kad to nije bilo tako bajno.

“Tokom šezdesetih i sedamdesetih neka mjesta na koja sam išla nisu ni imala knjižare”, priča ona. “I tako sam nosila svoje knjige i čitala ih u školskim fiskulturnim salama. Prodavala sam knjige, vraćala kusur, stavljala novac u koverat i vraćala izdavaču.”

Sad se njene knjige objavljuju u trideset pet zemalja. Njeni izdavači joj plaćaju avionske karte da bi čitala knjige u ogromnim knjižarama širom svijeta. Ona radi dok putuje, bez ikakve sumnje. Tokom devetnaest mjeseci prije ovog intervjua Atwood je objavila zbirku eseja, dvije zbirke priča i knjigu zasnovanu na Odisejevoj ženi, Penelopi.

To posljednje djelo je postavljeno kao pozorišna predstava u Londonu, a sama Atwood je igrala Penelopu.

Atwood priznaje kako joj to što je postala književna supervijezda oduzima vrijeme, ali to je i njena pobjeda. Tokom osamdesetih i devedesetih njeno djelo sa stalnim preispitivanjem ženskog identiteta, nasiljem i kanadskom divljinom – bilo je podvrgnuto dekonstruktivističkoj kritici, koja je ustvrdila kako tu nema autora nego samo “teksta”.

Ali situacija se promijenila, kaže Atwood, smiješeći se kao češirski mačak. Važnost postmodernističke teorije je umanjena i autori ponovo žive, s radośću vam saopštavam. Drugim riječima, iako potpisuje knjige na daljinu, ona je zasigurno njihov autor.

To je prikladno uskrsnuće. Napokon, romani i priče Margaret Atwood, kao skorašnja zbirka Moralni poremećaj, često se bave ženskom borbom za oslobođenje od sopstvenog identiteta ili identiteta koji drugi projektuju na nju.

“Vi ste, u velikom mjeri, sopstvena priča, objašnjava Atwood. Ali verzije toga kako vas drugi vide bit će različite, i sve će biti drugačije nego vaša sopstvena verzija sebe.”

Atwood je otkrila ovo u mladosti, a onda je to otkrila na teži način kao književnica, čitajući nešto što je objavljeno u jednoj od dvije biografije napisane o njoj.

“U njoj je bila priča o meni dok sam bila na Harvardu: kako sam držala školjku na stolu, a kad su me pitali zašto mi se ona sviđa, odgovorila sam: ‘Veoma je odana.”

Atwood umorno uzdiše. “Kao prvo, ne možete držati školjku u tegli na stolu duže od dvadeset četiri sata jer će uginuti. Drugo, nikad nisam držala školjku u tegli na svom stolu. Treće, ta priča je izmijenjena verzija priče o mojoj snahi, a ne o meni. Ona je imala ljubimca raka samca, za koga je rekla: ‘Veoma je odan. Ali nesretno je skončao jer su ga stavili u akvarijum na vrhu televizora i voda se previše zagrijala.”

Sada, zahvaljujući njenom izumu, čitaoci daleko od Toronta mogu saznati šta Atwood stvarno drži na svom stolu. Ali neće saznati šta piše svojom pravom olovkom. Možda bude u iskušenju da napiše neki vestern? “Nikad ne govorim o svojim iskušenjima”, kaže ona.


Izvor: Freeman John, Kako čitati pisca.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤