Bosanskohercegovački pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 1917. godine u Stocu. Njegove zbirke pjesama Kameni spavač i Modra rijeka predstavljaju najvažnija pjesnička ostvarenja XX stoljeća na našim prostorima. U njegovoj poeziji javljaju se uticaju antičke književnosti i kulture, srednjovjekovne Bosne, što je naročito vidljivo kroz upotrebu motiva nadgrobnih spomenika stećaka, tu su i uticaji kršćanske kulturne baštine, islamske mistike, itd. Umro je u Sarajevu 1971. godine.
Tajna
Kao ptica sjedi
Na desnici
Ruci
Jao
Odletje mi ptica
More
Na dlanu
cvijet
Na dlanu
dažd
Na dlanu
led
A
ti
Ti samo
brineš
brigu
svoju
Bez
brige
Sjećanje na šumu
Kroz trave kroz zaborave Kroz lišće neumorno drveće Dugodane listare stare dovele su nas
Još bliže u dalje u dolove
I bolove mada smo žvakali teško
Srca nam nisu mogla da odole Pa išli smo dublje u žvalje mraka
Čestare gušće od tijesta od smole
Stali smo onda kao ukopani Presretni
Nesretni
Jer
Kako da se divimo
Kad ništa i ne vidimo
Od divote gole
Jarbol
Pred kućom u strani
šumio je jablan
tamo
ovo drvo ovdje
golo je
poput
prsta
ovo drvo
između jablana je
i krsta
San pedeset i prvi
Držite tog konja za uzde od osmijeha
Držite tog zelenog bez krila
Na livadi okrutnoj
Sa grivom od zemlje do neba
Začepite zlatne nozdrve
Iz kojih sipa vatra zanosna Polomite ta kopita duboka
Pod kojima izviru potoci nesporazuma
Zaustavite tog konja
Od bijesnog mesa i laka oblaka
Jer uistinu
On je kobila obična
Ona u koju se premetnu djevojka
Ta možda od zla možda od zlata
Zaustavite tu djevojku
Pustite tu pticu
Zar niste znali da sam
U onim godinama
Kada se voli vatra i voda
Vatra sagorijeva
A voda nosi
Veslajte zato nemilice
Ovom odvratnom vodom
I gasite vatre
Zvijezdu po zvijezdu
