Željko Škuljević: Nesretan narod(i) i filozofija
Ponovo jedan usputan dolazak u Bosnu (Zenicu), za koji su, istina znali samo nekolicina novinara, francuskog “filozofa” Bernard – Henri Lévya i koji je imao za cilj, ako dobro razumijemo nakane ovog angažovanog humaniste, glancanje evropske optike i vlastite savjesti. Opet je „Zenica u oku Zapada” trn; valjda zato što ovdje ljudi ne ginu više od granata kao u Sarajevu i Goraždu, kojeg treba dijagnosticirati od strane inspekcijskih mirotvoraca i, zatim, hirurški odstraniti. Ponovo se neko „intenzivno brine” za Bosnu i bosanske gradove: navodnu islamizaciju ovih prostora, metodom supstitucije, treba zamagliti resp. potpuno odagnati stvarnu nebrigu progonima i ubijanjima. Ne želi li nas neko ubijediti da je politička budućnost Bosne važnija od života njenih žitelja? Već smo se pomalo umorili od svakojakih Pisama, onih ilirskih sir Arthura Johna Evansa (1877), ali i od ovih bosanskih Bernard-Henri Lévya (1995).
Sve što smo čuli i pročitali u ponuđenom intervjuu sa gosp. Lévyem je dèja vu, već viđeno, bilo da se radi o dvostrukosti Evrope („Ima Evropa rasista i Evropa demokrata”) ili pak o mirnodopsko – kulturološkim tezama koje vrve opštim mjestima, alias topikama: “Vi ste sada citirali Sartrea koji je, upravo prije Drugog svjetskog rata, napisao da je civilizacija kao jedan tanki sloj koji pokriva barbarstvo… i, zbog svega toga, mislim da se barbarstvo ponovo vraća”.
Ovdje se barbarstvo ne vraća, ono je već tu, njegovi strahotni učinci su toliki da se poluakademske spekulacije i kabinetski razgovori dolazećih, na tu temu, doimaju kao nevaspitanost i gorki cinizam. Patetične teze tipa „ako Bosna umre (i) Evropa umire” iskazuju, u najboljem slučaju, brigu za Evropom, a nikako za Bosnom. Da je ta tvrdnja više floskula (koju rado rabe francuski i evropski intelektualci), a manje suštinska interakcija govori facat višegodišnje evropske indeferentnosti prema „vlastitom umiranju”. Dakle, bosanska evropskost je vrlo upitna i sumnjiva sa aspekta te iste Evrope. U prilog tome možemo navesti tvrdnju Jean – Marie Domenacha, francuskog intelektualca i Lévyevog prijatelja, „da se Evropa na istoku prostire do linije Krakov – Prag – Budimpešta – Zagreb”. Pošto je očigledno da Bosna nije ni na azijskom kontinentu, ostaje jedina moguća verifikacija nekakvog međukontinentalnog prostora” za čije je žitelje Krleža ingeniozno primjetio da su „za Istočnjake zapadni dekadenti, a za Zapadnjake istočni barbari”.
Ako je vjerovati tezi da se čovjek više puta rađa i više puta umire, onda je u pravu i Bernard – Henri Lévy kad kaže da je ovo stanje „treća smrt Bosne i Bosanaca”. Nazvavši je katodičkom smrću, pored fizičke i političke, veli da se ona ogleda u izgonu sa televizijskih ekrana i drugih medija, budemo li i dalje „svijetu dosađivali svojim otporom”. Nažalost, tačna je i bez uvijanja izrečena konstatacija koju rado rabe oni koji misle da je gore gledati ubijanje nego biti ubijen. “Antropologija smrti” drugih (čitaj Bosanaca) je valjda najdosadnija i najmanje čitana knjiga na evropskoj bibliotečkoj trpezi. Ubijati nekoga više puta, katodički, politički i fizički, i ne upokojiti ga do poniznosti i nestanka, ljuti podjednako i ubojice čovječanstva. Kako će drugačije znati da smo živjeli među njima ako ne umremo ili ne poginemo, ne mogu a da ne parafraziram jedan tragični lik iz filmskog omnibusa Piera Paola Pasolinija.
Ovako, opirući se metku i drugima, čitam u Spenglerovoj knjizi Propast Zapada da je „čovječanstvo samo prazna riječ”. Trebali bi to znati i oni što nas stalno podsjećaju. Podsjećanja radi samih sebe, nikako radi nas.
Izvor: Željko Škuljević, O(bez)drumljenost.
Dunjalučar 