Proza: Dragica Križanac


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Eutanazija

Moj otac (87) je studirao elektrotehniku i bio je direktor jedne tvornice čipova, a majka (86) je bila arhitekt. Preminuli su su krajem 2020. Imali su nas dvije kćeri i četvero unučadi. Meni je sada 60 godina a moja sestra je četiri godine mlađa.

Prije trideset godina moji su se roditelji već dogovorili: kad ostare, postoji opcija dragovoljnog suicida. Zajedno, u isto vrijeme. Gledali su u mladosti baku, majku moje majke, dementnu i potpuno izgubljenu i na ivici ludila. I to im je bilo strašno.

Znali su da će to jedanput doći na red. Bili su dugo zabrinuti kako to izvesti. Ali jedno je bilo sigurno: učinit će to zajedno!

A onda je 2002 godine uNizozemskoj donesen zakon o Eutanaziji i više nisu brinuli. Na grčkom euthanatos znači ‘besmrtnost’.

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

Uživali su u svom životu. Radili su svoj posao sa ljubavi. Visokoobrazovani ljudi. Bili su potpuno ravnopravni partneri, ali ipak je karijera moga oca bila na prvom mjestu. Jer majka je rodila sestru i mene i kao žena morala uložiti puno truda oko dvoje male djece. Ali otac je to kasnije višestruko nadoknadio. Znao je nas djevojčice povesti negdje cijeli vikend u prirodu ili u posjet familiji, da bi naša majka mogla na miru projektirati kuće. Bili su praktični ljudi, jako dobro organizirani u poslu i privatnom životu. Kad su prvi put progovorili pred nama o svojim planovima ‘kad ostare’ sestra i ja smo zinule od čuda. Ta ljudi prežive ratove, zatvore , bolesti i ugnjetavanja okoline i obitelji, pa nastoje što duže živjeti, čudile smo se. Ali, s godinama, nekako smo se navikle na tu misao.

Moja je majka prošlog proljeća rekla da je došlo vrijeme za nju. Počela je korona, svi smo bili primorani sjediti kod kuće u izolaciji. Demencija je kod nje već bila dobro uznapredovala. Svako jutro se osjećala gore i gore. Tumarala je kroz kuću cijeli dan, bez cilja. Otac je nutkao jelom ali je odbijala. Bila je mršava, sama kost i koža. U dom za stare nije mogla jer je virus tog proljeća kosio nemilosrdno baš tamo. Bog zna koliko je starih i dementnih tamo, u tišini i samoći napustilo ovaj svijet. Bolnice su primale samo hitne slučajeve, i to samo korona-pacijente, koji su se gušili ko ribe na suhom. Majka je živjela u prošlosti.

Sjećala se svoje mladosti i stalno ponavljala:

‘Moram ići kući, na vrijeme, dok nije počeo policijski sat!’. A kad bi je otac upitao, pokazujući prstom na sestru ili mene nije znala reći ko smo. Stalno je sakrivala tanjure i beštek u kupatilo, a nerijetko bi ih ubacila u wc šolju. Da se operu.

Dakle, bila je spremna. Papiri su još davno bili potpisani, prije njene bolesti. Ali za moga oca, taj trenutak još nije došao. Bila je ogorčena:

‘Tvoj otac to još ne želi, zamislite!’

U vrijeme prije korone otac je još igrao golf, išao je jednom tjedno u čitalački klub, igrao šah u klubu. Bio je još vitalan starac. Zapravo bio je pun života. Onda mu je u vrijeme korone ostalo samo bicikliranje po parku. Majka je bila zbunjena. Ta zar se nisu dogovorili?…No jednoga jutra je pao s električnog bicikla. Bio je sav ugruvan, plav od glave do pete, i dobio je potres mozga. I tada je počela opadati njegova snaga. Više nije bio isti.

U rujnu te godine, kad su vlasti malo olabavile korona-mjere, moji roditelji su otišli na odmor u svoju kuću u Italiji. U vilu koju je moja majka projektirala. Tamo se ispostavilo da otac nije bio u stanju hodati od njihove kuće do seoske prodavnice, što je otprilike jedan kilometar. Kad su se vratili u Nizozemsku, jedno jutro se majci mozak razbistrio. Okrenula se ka suprugu i odlučno rekla:

‘Meni je vrijeme, a ti kako hoćeš! Više te neću čekati! Ovo kako ja živim nije život! Postajem sve više ovisna od drugih. Zaboravila sam čak kako moram prati zube’.

Otac se zamislio i zatvorio u sobu. Sutradan je izišao i zatim izjavio da je njegova družica u pravu. Imali su fantastičan život i nisu htjeli čekati pad, tjelesno propadanje i ponižavanje. Jer biti star, bolestan, bez perspektive za njih je bilo poniženje.

Bili su zahvalni životu, ali željeli su preduhitriti patnju i bol. I nisu željeli da drugi režiraju njihov život!

Kad su se usuglasili i donijeli odluku, nazvali su De Einder, nizozemsku udrugu za dobrovoljni prekid života. Sa savjetnikom su razgovarali o tome kako bi željeli da se to odigra i odredili datum. Moja sestra i ja u potpunosti smo prihvatili činjenicu da će se to dogoditi, također zato što smo to dugo znali. I razumjeli smo zašto to žele učiniti sada. Ovdje se nije radilo o smrtnoj želji, već o strahu od gubitka kontrole nad životom. Jedno je sigurno, niko nije izbjegao smrt, ali postoji mnogo načina za oproštaj od života.

Za Božić smo unajmili jednu veliku kuću u prirodi kraj Mastrichta. Na okupu je bila cijela obitelj. Zadnji put. Majka je tada rekla unučadima. Bio je to vrlo emotivan momenat za njih. Zatim smo ostatak vikenda zajedno biciklirali u prirodi. Bio je to lijep i nezaboravan vikend. Također se tada izreklo što se imalo za reći.

Kad je došao zakazani dan svi smo već znali svoje uloge. Jer prije nekog vremena je bila generalna repeticija. Majka je poslije večere ispunila križaljku, otac je sjeo za klavir i odsvirao nam Mozarta . Posljednji put. Popili smo zajedno po šolju lipova čaja. Sa svakim od nas su se zagrlili i poljubili. Desio se momenat koji nije bio predviđen, ipak se nešto otelo režiji. Otac je uzeo glavu naše majke između svojih ruku, privukao je sebi i dugo su se gledali oči u oči. Onda je polako rekao:

‘Uvijek sam te volio’

A ona je na to odgovorila:

‘Uvijek sam imala respekt prema tebi. Bio si dobar suprug i otac’.

Ne, nisu plakali. I majka je tada izgledala sasvim kao prije, dok nije bila bolesna od Alzheimera.

Kao da joj se um razbistrio, baš za tu priliku. Sestra i ja smo bile duboko dirnute tim prizorom. U tom jednom momentu vidjeli smo sav život naših roditelja.

Zatim su prešli u svoju spavaću sobu. Tu su dobili puding, u kojem je doktor dodao smrvljene tablete. Halapljivo su grabili kašičicama. Onda su legli jedno pokraj drugog u svoj bračni krevet i uzeli se čvrsto za ruke. I čekali…

S teškim srcem smo sestra i ja ostale sjediti odvojene samo jednim zidom od naših umirućih roditelja. Da bi se oni mogli koncentrirati na svoj ‘projekt’.

Najprije je otišao otac. Počeo je strašno hrkati. Majka je ležala i čekala. Bojala sam se da će ona možda ustati, u panici. Ušla sam u sobu, prišla joj, uzela je za ruku i pomilovala po licu. Kao što je ona mene nekada kad sam bila dijete, i nisam mogla zaspati. Taj moj pokret ju je momentalno umirio i odjednom je i ona pala u smrtni san.

Ostali su tako do jutra ležeći i držeći se za ruke


Autorica: Dragica Križanac

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Dragica Križanac je rođena 1957 godine u Vitezu Bosna i Hercegovina, gdje je odrasla , i završila srednju školu. Nakon toga upisuje studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu , gdje diplomira 1986 godine. U srednjoj školi i studentskim danima pisala je pjesme, koje su često čitane u Jutarnjem programu na Radio Sarajevo. Prije rata vodila je specijalnu biblioteku i dokumentacioni centar vojne industrije u Vitezu. Od 1992 g. živi i radi u Amsterdamu. Ponosna je majka dvoje odrasle djece. Uči nizozemski jezik, vraća se postepeno svojoj profesiji i počinje pisati i prevoditi. Specijalizirala se za kratku priču i poeziju. Objavljuje kratke priče i poeziju u književnim časopisima i portalima u Hrvatskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj. Članica je hrvatske udruge Kvaka, u čijem književnom časopisu publicira. Njena poezija se čitala u emisiji ‘Anđeli bez krila putuju svijetom’ Prigorske TV Hrvatska. Administratorica je Facebook grupe ‘Literatura-lijepa riječ’. U aprilu 2021. godine, objavljena je njena zbirka kratkih priča Katarza u izdanju Matice Hrvatske, Mostar.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤