Nesretna svijest pjesničke egzistencije

Søren Kierkegaard, 1813. – 1855.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Nesretna svijest pjesničke egzistencije

Bilo bi čudno da, naprimjer, Adorno nije podsjetio na avanturu Sörena Kierkegaarda, koji odlučno odbija svođenje »egzistiranja« na njegov »estetski« stadij. Izvjesno je da na tom otporu mislilac zasniva svoju kritiku estetske sfere, pjesničke egzistencije koja ima strašan dar da se zavarava«. »Jer pjesnički ideal jest uvijek neistinski ideal, jer je istinski ideal uvijek zbiljski ideal. Kada duhu nije dopušteno da se uzvine u vječni svijet duha, to ona, pjesnička egzistencija, zaostaje i raduje se slikama koje se u oblacima ogledaju. Raduje se i plače nad njihovom prolaznošću. Stoga je pjesnička egzistencija kao takva nesretna egzistencija. Ona je nešto više od prolaznosti, a ipak nije vječnost. Pjesnik vidi svoje ideale, ali mora da pobjegne iz svijeta da bi se njima, idealima, radovao. «

Ipak, za mislioca je estetska ili pjesnička egzistencija opiranje da se čovjek identificira sa sudbinom stvarnosti stvari, te je njena ukletost, vrhunac djelatnosti, u stvari, »biti tangenta na krugu života, uloviti jednu trenutnu dodirnu tačku, a potom se pomoću centrifugalne sile odbaciti«. Šta je dakle estetsko u nama? Prije svega estetsko jest u čovjeku ono »čime je on neposredan ono što jest«, Etičko pak jest ono po čemu čovjek postaje to što jest. Pa, ipak, u vestetskom« stadiju čovjek je pokretan na »površinic prepušta se životu u njegovoj historičnosti, nestalnosti i neponovljivosti, utapa se u beskrajnim zadovoljstvima i dražima trenutka. Stoga je čovjek, otmjene prirode, uvijek pun duha, ironije, sjetne vedrine, suptilne dijalektike bivanja; premda je ispunjen iskustvom u prolaznim, vremenima zadovoljstvima, čovjek je ponesen sve dužim i beskrajnim nemirom života i otuda sputan obzorjem trenutka, koji je po svojoj prirodi prolazan i neponovljiv.

Prodaja knjiga, antikviteta, starina, slika, unikatne vintage odjeće

Na rubu pjesništva

Ukratko, u estetskoj sferi se naš život razbija, rasprskava u historizmu, u nezaustavljivim pojedinostima, u malim valovima uživanja, koji se bez traga isparavaju u Ništa. Otuda je čovjek ovdje rasut, nesabran, iz čega proizlazi zaključak da nije još sposoban da razumije život kao »paradoks«, smisao bivanja, jer mu – i to je, čini se, presudno – sve pripada »podjednako slučajno«. Međutim, iz tamnih i neizvjesnih šumskih puteva iskaču sve nove i nove zamke u susret čovjeku. I on je dakle uvijek u »zabludi« s obzirom na sebe sama. 

Otkuda takav drastičan i dijalektičan obračun sa tendencijama i latencijama estetske sfere u čovjeku, i to u mislioca koji upadno nosi u sebi izvanredan dar za pjesničko? Nije li to uvijek i obračun sa onim što čovjek jest? Samo djelomice. Čini se da Kierkegaard hrli- doduše u ime humaniteta religiozne egzistencije za svijetom bez dimenzija, bez dubine i visine, bez fatamorgana historičnosti i vremenosti. Prava svijest o tome javlja se nadasve u polemičkom stavu prema prividu estetske sfere: »Svako je tvoje objavljivanje obmana. Ti možeš samo na ovaj način disati, spriječiti da neko u tebe prodre i dah ti uzme. Tvoja se djelatnost sastoji u tome da sačuvaš svoje skrivalište. I to ti je utjeha, jer je tvoja maska najzagonetnija. Ti ustvari i nisi ništa. Ti postojiš samo u odnosu. I to što si, ti si samo u odnosu. Pružiš li čežnjivo nekoj pastirici ruku, odmah se pretvaraš u sentimentalnog pastira. Časnog duhovnog oca obmanjuješ svojim bratskim cjelovom. Ti si sam ništa, tajanstvena prilika.« I ovdje dolazi do izraza bit estetskog života, života bez života, zbilje kao privida, vremenosti, slobode kao fatamorgane stvaranjau vremenu i usprkos vremenu. Ona zacijeło uključuje ono što u modernom vremenu nazivamo umjetničkom produkcijom, ali se nikako ne svodi na nju. Ova vrsta aktivnosti, estetske kulture, naći će svakako svoje poklonike, teologe, filozofe, političare, pobunjenike, svoje bogataše i klošare, sudije i porotu. Od Nietzschea, Hölderlina do Herberta Marcusea.

Pri svemu tome, Kierkegaardova polemika sa estetičkom sferom mnogom višeznačna, još je uvijek ispred djela modernog estetizma. Ali iz s prirode i dijalektike estetske sfere proizlazi da je cijeli život u svom nukleusu sveden na literarnu egzistenciju, na privid kao zbilju. Aforistički izraz ove wstadija« života jest: ljepota je nešto najuzvišenije. »Uvjet za to leži u samom individuumu, ali tako da on nije postavljen samim individuumome, Ustvari. pjesnička egzistencija očarava znacima nadmašivanja impersonalnosti i institucionaliziranosti života, u mogućnostima imaginacije kao i u imaginaciji mogućnosti. S druge strane, za estetsko bivanje i uživanje nisu uvijek potrebni wobjektivni uvjeti, sva blaga i darovi svijeta: raspričanost magije postojećeg, zlato, slava i moć. Jer se sve to može učiniti »za sebe, potpuno sâm, sasvim tiho, u sjeti koja je bila Neronovo biće. Biti sjetan znači za Kierkegaarda nešto veličantveno. Otuda »dobro razumijem zašto ti je ovaj izraz blag. Ja nadovezujem na jedno staro crkveno učenje, koje je sjetu uračunavalo u smrtne grijehove«.

I zacijelo čovjek može da pati, da se raspinje, da u sebi nosi velike nevolje i zla, štaviše »tako velike da ga možda cijelog života mogu pratiti, pa da opet to bude lijepo i istinito. Ali sjetnim čovjek postaje samo svojom rodenom krivicom«. Ali ne govorimo o tome, jer je to početak skoka u »etički« stadi. Jednom riječju: ako se u estetskom životu priklanjamo pukoj vremenosti, trenucima, tada u njima nalazimo mir, utjehu i spasenje. Trenuci su mali valovi, koji neumitno odlaze i iščezavaju, a ljudi ostaju prazni i malaksali. Doduše, duh nastoji da se probije do »apsolutnosti«, do dubine, ali se na površini njegova puta rasprskava ova moć u prašinu nemoći. Ko bi htio na temelju ovih opreka pjesništva kao vremenosti da izvuče konsekvencije, taj bi, ako ništa drugo i više, morao slično Kierkegaardu zaključiti: »Onda se u njemu sakuplja duh kao tamni oblak čiji gnjev tišti njegovu dušu i pretvara se u strepnju, koja ni u času gnjeva ne prestaje. Zato njegovo oko sijeva tako da zastrašuje. Jer se iza oka nalazi duša kao neka tmina. Svijet strepi pred njim, pa ipak je sâmo njegovo najintimnije biće – strepnja.«


Izvor: Abdulah Šarčević, Povijest filozofskog mišljenja – Egzistencijalistička filozofija i pitanje o istini.
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤